Avanturiste sa svih meridijana ponovo trese zlatna groznica, jer postoje indicije da se El Dorado nalazi na dnu jezera Guatavita u kolumbijskim Andima
U ljetopisima španskih konkvistadora opisan je običaj drevnih stanovnika Anda: prekriven zlatnim prahom, vladar drevnog naroda sa obale nekog od jezera visoko u Andima skakao bi u vode "svetog jezera" dok su maskirani sveštenici škropili vodu zlatom i smaragdima namenjenim bogovima.
Drevni ritual "čovjeka od zlata", koji su Španci nazvali El Dorado, iščezao je davno prije nego što su oni krenuli u osvajanje Južne Amerike, ali legenda je kao magnet privlačila konkvistadore i pljačkaše na obale malog jezera Guatavita.
Traganje za El Doradom nikad nije prekidano na prostorima Novog svijeta, hraneći pohlepu i maštu osvajača. Najveći broj njih vraćao se iz potrage siromašniji i iznuren bolestima, ali je san o El Doradu postao sinonim za izobilje i bogatsvo.
Legendu o "gradu od zlata", kao svoju autohtonu prisvajaju mnoge latinoameričke zemlje, ali za najveći broj istoričara i istraživača jezero Guatavita, udaljeno dva sata vožnje od Bogote, predstavlja najvjerovatniji izvor legende o El Doradu.
Od dolaska Španaca na ove prostore 1536. sa dna jezera običnim ribarskim ali i specijalnim žičanim mrežama, istraživači i lovci na blago izvukli su na desetine tona zlatnih predmeta, a 1968. u jednoj pećini pronađena je zlatna minijatura koja predstavlja "zlatnog čovjeka"
okruženog šamanima u trenutku kad se sprema da sa splava skoči u jezero.
"Zlato je za drevne Indijance Latinske Amerike bilo sveti metal. Bilo je simbol života, plodnosti i radosti.
Kristofor Kolumbo bio je prvi Evropljanin koji je zabilježio priče o "zlatnom gradu".
Svjesni da će Kolumbova priča u Ande privući pljačkaše, domoroci su lansirali legendu da se El Dorado nalazi "daleko, visoko u nepristupačnim planinama da bi odvratili osvajače ", napisao je u 16. vijeku španski sveštenik i prijatelj domorodaca Bartolomeo de las Kazas u svojoj "Istoriji Indija", povodeći se i sam za Kolumbovim uvjerenjem da je "pronašao novi put za Indiju".
Istraživači su za El Doradom tragali u Kolumbiji, Ekvadoru, Peruu, Meksiku, Venecueli pa čak i uz obale Amazona i Orinoka u Brazilu. A sve ove zemlje i dalje tvrde da se El Dorado nalazi - upravo na njihovoj teritoriji.
Mnogi osvajači pokušavali su da dopru do dna jezera pa je tako 1545. godine španski konkvistador Ernan Perez de Kvesada, koristeći domoroce kao roblje, korpama od palminog lišća nastojao da ga isprazni.
Posle tri mjeseca danonoćnog rada, hiljade robova uspjelo je da nivo jezera snizi za tri metra, a Kvesada je iz muljevitog dna izvukao 18 kilograma zlatnih predmeta.
Četiri decenije kasnije, bogati španski trgovac, takođe koristeći robove, probio je obalu jezera, napravio veštački kanal, obezbjedio ga nasipom od balvana i mulja.
Snizio je nivo vode za 20 metara, ali su nasipi popustili, voda je zbrisala potporni zid i odnela sa sobom stotine robova. Jezero je sačuvalo svoje blago.
Lovci na na blago nisu mirovali, jedna britanska kompanija je 1911. sistemom tunela i brana gotovo ispraznila jezero, ali je Sunce muljevito dno brzo pretvorilo u neprobojni cement, a višednevni pljuskovi koji su uslijedili ubrzo su napunili jezero.
Kompanija je skromni zlatni plen morala da proda na aukciji u Londonu - da bi vratila bar dio dugova finansijerima.
Karl Langebek, arheolog sa Univerziteta Los Andes u Bogoti, tvrdi da je El Dorado zapravo "plod razbuktale mašte istraživača".
"El Dorado nikada neće biti pronađen. Ljudi će uvjek za zlatom tragati upravo na najnevjerovatnijim mjestima na kojima ga uopšte nema. I nije bitno da li su pronašli zlatni dvorac, uvjek će postojati novi El Dorado koji čeka da bude otkriven", zaključio je Langebek.
(MONDO)