Samarićani, iako gotovo tri hiljade godina žive u nekoj vrsti izolacije, ne prezaju od "dobrobiti" savremenog svijeta da bi produžili život zajednice
Pošto im nedostaju mlade žene sposobne da zajednici udahnu novi život, Samarićani su krenuli na upoznavanje preko Interneta, ugovaranje brakova na daljinu, ali i genetske testove.
Nekada davno više od milion Samarićana molilo se na hebrejskom i aramejskom jeziku, na brdu Gerizim, u blizini Nablusa na Zapadnoj obali.
Danas ih je samo 750 i jedna su od najmanjih zajednica u svijetu.
Polovina ih živi u Kirijat Luzi, na Zapadnoj obali, a druga polovina je u izraelskom gradu Holonu, u blizini Tel Aviva.
Samarićani vjeruju da je Gerizim a ne Jerusalim sveto mjesto koje je izabrao Bog. Drže se svoje rigidne tradicije kada je u pitanju ishrana ili brak. Poslije porođaja žena mora da ostane izolovana i to 40 dana ako rodi dječaka ili 80 dana ako rodi djevojčicu.
Imaju svoju verziju Tore ali su im praznici kao jevrejski. Za riječ Samarićanin kažu da znači čuvar zakona i zato su im pravila tako stroga.
Husni Koen, jedan od 12 sveštenika po nasljeđu, navodi da su Samarićani potomci Jevreja koji su izbjegli prisilno preseljenje u Vavilon kada su Asirci zauzeli to područje 721. godine prije nove ere, veoma religiozni, ali i moderni.
Potreba da ne bježe od savremenog svijeta nametnula se prije sto godina, kada je zajednica spala na samo 146 članova. Tada su učestali brakovi bliskih srodnika i sredinom prošlog vijeka sedam procenata Samarićana imalo je urođene fižičke deformacije.
Visoki samarićanski sveštenik Elazer Sadaka, koji kaže da je direktan potomak Mojsijevog brata Arona i tvrdi da njegova porodica tu živi 150 generacija, saglasan je da se, kako bi se spasila zajednica, Samarićanima dozvoli da se žene i udaju van zajednice.
U zajednici, u kojoj na četiri pripadnika jačeg pola dolaze tri pripadnice nježnijeg, sada je 25 nekadašnjih jevrejki, pet hrišćanki i tri muslimanke koje su samarićanski momci upoznali preko Interneta.
Ipak, stroga pravila i dalje važe i žene moraju da se preobrate prije stupanja u brak i obavežu da će poštovati religiozna propise nezamislive u nekom drugom dijelu svijeta.
Pored ostalog, strogim pravilima je predviđen šestomjesečni "probni period" za ženu koja se uda u zajednici. Ženu za to vrijeme testiraju da li može da usvoji samarićanske običaje, ali i ona istovremeno testira pripadnike zajednice.
Kada je riječ o "sitnicama" važnim za žene, Samarićanke se uglavnom sportski oblače, u "zapadnom" stilu, i ne pokrivaju kosu, a tradicionalnu odeždu nose samo za Sabat.
Brak sa pripadnicima izvan zajednice, iako je opstanak u pitanju, ne prihvataju svi. Neki Samarićani, mada kažu da poštuju stavove visokog sveštenika, planiraju da pokušaju da sinove, kada za to dođe vrijeme, odvrate od braka sa devojkama koje nisu Samarićanke.
Kader Adel Koen smatra da mu je dužnost da sinovima ponudi alternativu za žene iz "spoljnog" svijeta. On je spreman čak i da ih razbaštini ako ne nađu supruge u zajednici.
"Ako ne nađu žene, moja sestra ima tri ćerke i moja rođaka ima tri ćerke. Naravno, prvo ćemo ih testirati zbog genetskih mutacija", kaže Koen.
On je otac tri dječaka koji žive kao i njihovi vršnjaci u svijetu - surfujući svako veče do kasno na Internetu.
(MONDO)