Bili jedan Filip i jedna Nina. Nina je strašno voljela da joj Filip priča priče za djecu, iako je već uveliko odrasla. Filipu su te pričice išle od ruke i s lakoćom ih je smišljao, ali došlo je vrijeme da smisli jednu ozbiljnu, ali zabavnu pričicu.
Bacio se na posao i riječ po riječ sklapao je nešto što bi moglo da bude interesantno njegovoj Nini. Dok je pisao bio je veoma uzbuđen da je jedva pogađao prava slova na tastaturi. Ipak, nekako je uspio.
U toj priči, Filip i Nina su se jako voljeli. Stalno su pričali o tome i svađali se ko koga više voli. Jednog dana Filip je popustio Nini i rekao je „Dobro, ti mene voliš više“, ne znajući da će ona to shvatiti tako ozbiljno da on neće moći više da je ubijedi da ipak on nju voli više.
Onda se u jednom trenutku dogodilo nešto što je iznenadilo i jedno i drugo. Nešto što je prekinulo vječitu raspravu ko koga više voli, ujedinivši njihovu ljubav i usmjerivši je ka sebi... U Nininom stomaku počela je da raste beba. Ona nije začeta neopreznošću, nepažnjom, ili nečim sličnim, ona je začeta ljubavlju. Ta beba je izazvala nešto što je do tada izgledalo nemoguće – njihova ljubav postala je još veća i još jača.
Ranije priče koje je Filip pričao Nini, bile su ispunjene magijom, kao bajke. Oni su zagrljajem bježali od svih, bježali su na kraj svijeta. Tamo su imali dvorac, ispunjen ljubavlju i srećom, i već u tim pričama oni su pored sebe imali dječicu. Svaka od tih priča imala je srećan kraj i završavala se rečenicom "I žvijeli su srećno do kraja života". Ova priča takođe ima srećan kraj, najsrećniji. Ova priča se ne završava kao bajka. Ova priča završava bajku i pretvara je u stvarnost!
Da li želiš da bajku pretvorimo u stvarnost i da budeš moja do kraja života?