Senćanin Uroš Milanović(70) već skoro četiri decenije predvodi artističku grupu koja motorima „pleše“ na zidu smrti.
Dok njegovi vršnjaci igraju domine, šah, karte, kuglaju se ili, u najboljem slučaju, voze bicikl,
Uz pomoć sponzora Milanović bi volio da, kako kaže za „Alo!“, ukroti Ginisa:
”Naspram kobasicijada i sličnih manifestacija smatram da ovaj poziv zaslužuje da se nađe u svjetski poznatom štivu. Najveća prepreka je ekonomske prirode. Sve to papreno košta! U “zlatna“ vremena tokom osamdesetih godina od 10.000 zarađenih ostajalo mi je čisto 9.000 dinara. Sada se situacija promijenila za 180 stepeni. Troškovi su veliki, a zarada tanka. Zbog svega toga nisam u stanju da bez pomoći sponzora realizujem ulazak u Ginisovu knjigu rekorda - iskren je Milanović.
Naturalizovani Lala, koji je na sjever Bačke iz Vranja stigao 1964. godine, ni sam ne može da kaže kada će reći zbogom „oktanskom čardašu“. Šaleći se kaže da je još mlad za penziju.
”A i bila bi prava šteta da napustim svoju trupu u kojoj se nalazi Brankica Nađ, jedina žena vozač u zidu smrti na ovim prostorima. Rješen sam da u penziju ne odem sve dok me zdravlje služi. Do tada bih volio da nekog zainteresovanog dječaka uvedem u sve tajne zida smrti. Ima puno talentovane djece, ali ne vjerujem da bi njihovi roditelji dozvolili tako nešto”, kaže Milanović i dodaje da je izuzetak je Marjan Cako (11) zvani Maks, koji se od treće godine na motoru vozi sa ocem Ferijem.
U periodu od 1970. do 1987. godine Milanović i njegova ekipa nebrojeno puta prokrstarili su Jugoslavijom. On kaže da je „slave i love bilo ko pleve“. Poslednjih godina broj nastupa se drastično smanjio:
”Prije nekoliko godina nastupili smo na 22 vašara i moto susreta, a lane samo na devet. Ni sam ne znam kako ćemo proći ove. Padovi i povrede nisu česti ali se dešavaju. Ako strah uđe u kosti mlad vozač nikada neće postati pravi na zidu smrti”, savjetuje Milanović.
(MONDO)