Za razliku od trenutnih „modernih vremena“, gdje sve zavisi isključivo od filmskih urednika, u Jugoslaviji je nekad postojala legalna cenzurа
Možete li da zamislite legendarni film „Marš na Drinu“ bez poslednje rečenice, tačnije psovke Ljube Tadića: „Drino, jebem ti...?“ E, da su se pojedinci pitali, ova scena, umjetničko finale filma, bila bi - cenzurisana!
Za razliku od trenutnih „modernih vremena“, gdje sve zavisi isključivo od filmskih urednika, u Jugoslaviji je nekad postojala legalna cenzura, zapravo nekoliko cenzorskih vijeća i Plenum. U to vreme i sami distributeri su obavljali cenzorske poslove, „čistili“ bi film prije nego što dođe na vijeće.
"Meni i Tirketu (Bogdanu Tirnaniću) tako je zapala čuvena 'Emanuela'. Tražili smo da se pusti u dustribuciju, ali je film ipak išao na Plenum, a oni su odlučili da ne može", prisjeća se Radoslav Zelenović, istoričar filma, koji je jedno vrijeme bio član pomenutog vijeća.
Zelenović se sjeća kada je Milan Vlajčić, u ponoćnom programu „Karika koja nedostaje“, bio zadužen za program erotskog filma:
"To je bilo strašno, sve se treslo. Sjećam se, prvo veče je išao 'Mračni predmet želja' Luisa Bunjuela. Išao sam ulicama Beograda, svuda su gorjela svjetla. Svi su očekivali da se tu desi nešto spektakularno".
U tom ciklusu na Televiziji Beograd 1978. prikazan je i Bertolučijev „Poslednji tango u Parizu“, i to u integralnoj verziji, sa „spornih“ pet minuta koji su bili cenzurisani u bioskopima.
Uprkos ovakvoj „reputaciji“, film nije izazvao ni približno komentara kao mnogo „blaže“ domaće ostvarenje „Kvar“, Miše Radivojevića.
"Zbog njega sam nekoliko puta pisao ostavku. Film je prikazan u 23.00, a priča o njemu povlačila se po novinama mjesecima. Jer, kada 'to' na ekranu rade Marija Šnajder i Marlon Brando, onda nije problem, ali kada isto urade naši glumci, e, to ne može!
Mora se priznati da su strani filmovi mnogo lakše prolazili cenzuru, ali bilo je izuzetaka, poput 'Žutog rols-rojsa', ostvarenja sa nevjerovatnom glumačkom ekipom - Ingrid Bergman, Žana Moro, Omar Šarif, Alen Delon..."
"U jednom delu film se bavi Jugoslavijom, kraljom Petrom i partizanima koji se pojavljuju u nekim čudnim gunjevima. Mi smo taj film kupili, obradili, pogledali i nismo ga nikad prikazali. Jer, tada se znalo: ne diraš Tita, partiju, samoupravljanje, nesvrstane i vojsku. I tako je, uglavnom, i bilo sve do pojave 'crnog talasa'“, zaključuje Zelenović.
A baš ti filmovi „crnog talasa“ bili su na udaru cenzure. Nije ni čudo, jer su oni nudili surovi prikaz realnosti, scene nasilja, seksa, tuča i ubistava, praćene sa mnogo psovki.
"Filmovi Dušana Makavejeva često su nailazili na burne reakcije zbog slobodnijih scena. Sjećam se one čuvene iz 'Ljubavnog slučaja službenice PTT-a', kada Eva Ras leži gola na jamboliji sa crnom mačkom na leđima. Ta scena snimana je gotovo tri dana, jer mačka nikako nije htjela da miruje, stalno se pomjerala", prisjeća se reditelj Milan Jelić, jedan od pripadnika „crnog talasa“. I njegov film „Bubašinter“ svojevremeno je pokrenuo lavine komentara.
"Problematična je bila scena kad Melita Bihali impozantnim poprsjem zavodi Tomu Kuruzovića i mladog Dragana Radulovića. Iako je scena osmišljena u jednom humorističkom kontekstu, reakcije su opet bile burne", priča Jelić. Još burnije reakcije, na ivici skandala, izazvao je njegov kratki film „Dodir“, u kojem je bila scena sa jasnim „kadrom“ na gole grudi manekenke Dolores Nikoliš.
I drugi domaći autori morali su da se „nose“ sa cenzurom. Tako su „Rani radovi“ Želimira Žilnika bili gotovo anatemisani, a tek kako je komentarisana scena u kojoj nagi trče Bogdan Tirnanić, Marko Nikolić, Milja Vujanović... I dok se državni i partijski vrh upinjao i pokušavao da zabrani njegovo prikazivanje jer „vređa javni moral“, film je te 1969. nagrađen „Zlatnim medvedom“ na Berlinskom festivalu.
Danas smo tu gdje jesmo. Problematika „golih grudi“ ne cenzuriše si ni u dječjim filmovima, dok su odrasli oguglali na sve vrste najbrutalnijeg nasilja, o seksu da i ne govorimo.
Zvanično, jugoslovenska kinematografija imala je samo jedan zabranjeni film - „Grad“, Kokana Rakonjca, Žike Pavlovića i Marka Babca. Ako se uzme u obzir da je od „Slavice“, iz 1947, pa do sedamdesetih, snimljeno oko 400 filmova, onda bi to bio mali broj. Ali...
"Pored zvanične cenzure, imali smo i onu 'zabranjeni bez zabrane' kada bi neko rekao: To ne treba prikazivati. Takvih filmova je u istoriji naše kinematografije bilo četrdesetak, a to značajno mijenja pogled na demokratičnost zemlje, jer ne možete da vidite gotovo 10 posto ukupne produkcije. To je zona sumraka jugoslovenskog filma", objašnjava Zelenović.
U to vrijeme Zelenović je dobijao i razne prijetnje, poput one iz Udruženja boraca iz Negotina koji su tražili „da bude strijeljan ili vešan“, jer je za Prvi maj prikazao „Limeni doboš“, smješten u nacističku Nemačku.
A to koliko je naše shvatanje skarednog, nemoralnog i brutalnog promjenljivo u vremenu ima mnogo primera. Jedan od njih je film „Psi od slame“ Sema Pekinpoa, koji je početkom sedamdesetih prikazan u beogradskom biskopu Doma omladine pred oko 1.000 ljudi.
Tada je rečeno da je film pun „groznih scena silovanja i nasilja“, a publika iz revolta umalo nije polomila sve u sali. Danas se „Psi od slame“ mogu vidjeti na TV u vrijeme ručka. I domaći film „Dečko koji obećava“, Miše Radivojevića, trpeo je velike kritike zbog seksualnih scena, a sad se prikazuje u „porodičnim“ terminima.
Ali, nisu samo golotinja i psovke „podizale obrve“ u to vreme. Diva Olivera Katarina pokrenula je lavinu komentara kada je odbila da skine vještačke trepavice u filmu Puriše Đorđevića „San“. Posle se pričalo „kako jedna partizanka može da ima vještačke trepavice“. Kao urednik filmskog programa Televizije Beograd, Zelenović je početkom osamdesetih poželio da prikaže „bunkerisane“ filmove. Dobio je odgovor: „Možeš, ali kod svoje kuće!“ Takva su vremena bila.
(MONDO/na slici Eva Ras u filmu "Ljubavni život službenice PTT-a")