Žigosanje vrućim predmetima i sječenje hirurškim nožem novi je vid „ukrašavanja” kojem pribjegavaju mladi.
Da je dvadesetdvogodišnja S. E. znala da će „ispisivanje” imena bivšeg momka duž lijeve ruke, na času biologije prije sedam godina, ostaviti ožiljke zbog kojih danas ne može da nosi majice kratkih rukava, nikada to ne bi uradila.
Nekoliko godina kasnije i sto kilometara sjevernije, u Vršcu, njena vršnjakinja Ivana ovih dana svjesno planira da joj drug žiletima ureže zvijezdu na ramenu kako bi ostao ožiljak, uvjerena da je to „samo ukras na tijelu”.
S njom se slaže i njen sugrađanin, V. K., mladi, „samouki umjetnik” koji se bavi takozvanom skarifikacijom. Zanat je ispekao na sopstvenom tijelu i prvi ožiljak u obliku slova „iks” napravio je sebi na butini. Od tada svega desetak ljudi imalo je hrabrosti da se podvrgne ovom bolnom zahvatu.
"Skarifikacija nema veze sa samopovrijeđivanjem, to je nešto potpuno drugo. Pravljenje ožiljaka je prirodni ukras, kao uljepšavanje ili šminkanje i čini me srećnim to što mogu da učinim da se neko osjeća lijepo. Zato taj rad i ne naplaćujem", kaže sagovornik "Politike".
V. K. objašnjava da su osnovne vrste skarifikacije pravljenje ožiljaka, žigosanje opekotinama ili vrućim predmetima, sejčenje hirurškim nožem koji ide i do četiri milimetra u dubinu, ili čak i uklanjanje kože sa tijela.
"Sam čin pravljenja ožiljaka je izuzetno bolan, jer se radi bez anestezije. Boli i održavanje rane zato što je poenta u tome da se produži zarastanje ožiljka kako bi bio što reljefniji. Posle toga četkicom za zube ili limunskom kiselinom rana se iritira narednih mjesec i po dana kako bi se dobio željeni efekat", objašnjava on i dodaje da on u tome ne vidi sadističku, već erotsku notu, jer, dok radi na iscrtavanju ožiljaka, nivo adrenalina je izuzetno visok.
Iako je uvjeren da čini dobra djela, svjestan je toga da se svaki put kad uzme skalpel u ruke nađe s druge strane zakona, pa zbog toga i ne želi da mu se ime pominje u novinama. Čuo je da se ovim vidom „ukrašavanja” tijela bavi još jedan momak iz Beograda, ali kolegu nije lično upoznao.
Iako mnogi slučajevi samopovređivanja u Srbiji ostaju nezabeleženi, psihijatri smatraju da je to vrlo česta pojava, uglavnom uzrokovana nekim psihičkim poremećajem. Kako navodi Vojislav Ćurčić, psihijatar-psihoanalitičar iz bolnice „Dr Dragiša Mišović”, manji broj mladih u periodu adolescencije ima značajne probleme i ne nalazi rešenje za njih, što se uglavnom manifestuje impulsivnošću i depresivnošću.
"Kada napetost dostigne stepen nepodnošljivosti prelazi u nasilno ponašanje prema drugima. Međutim, kako se time ne rješavaju uzroci, nervoza ponovo raste i izaziva novu reakciju. Ako su adolescenti uz to i depresivni, onda se najčešće samopovrijeđuju. Sječenje podlaktica žiletima, staklom ili nekim drugim oštrim predmetom, pečenje cigaretama, zloupotreba alkohola, droga, samo su neki od načina da mladi pobjegnu od problema", objašnjava doktor Ćurčić.
Uzroci ovakvog ponašanja, po njegovim riječima, mogu biti različiti. Od ljubavnih problema koji se završavaju raskidom do porodičnih svađa.
"Postoje i blaži oblici samooštećenja. To su izrezivanja različitih znakova, simbola ili imena na sopstvenom tijelu. Izdržavanje bola treba da bude dokaz privrženosti, a pre svega trajnosti i odanosti značajnoj ideji ili osobi kojoj je namijenjena. Adolescenti su skloni snažnim emocijama i idealizacijama pa imaju ideju i žele da ovekovječe nešto što im je u nekom trenutku izuzetno važno i što im se čini ili što bi željeli da traje doživotno", ističe doktor Ćurčić.
Žarko Trebješanin, profesor psihologije, podsjeća da je proces ukrašavanja tijela izrezivanjem različitih znakova izuzetno star i da se javlja kod nekih primitivnih plemena gdje se to radi ritualno kroz obrede.
Ovo što se danas radi je jedan vid samoukrašavanja. Osoba koja to čini uopšte ne misli da se samopovređuje, jer mladi mijenjaju tijelo s ciljem da budu privlačniji. Druga stvar je što je ta „moda” danas veoma rizična, jer žileti i igle koji se koriste mogu izazvati vrlo opasne infekcije. Pravljenje ožiljaka nije bezopasno, možda izgleda kao nešto što je privlačno, ali nikako nije naivno. To je neki oblik konformizma, samo jedan od načina da pokažu da pripadaju grupi, ističe profesor Trebješanin, postavljajući pitanje šta je sledeće na šta će mladi ljudi pristati i da li za ljepotu zaista treba toliko da se pati?
(MONDO)