U zemlji dvoraca možete kupiti zamak vrlo povoljno, jer se isti prodaju na kredit ili im je cijena toliko niska da koštaju kao neki bolji automobil.
Francuska, zemlja dvoraca. Od Lila do Marselja i od Bresta do Strazbura, pobrojano ih je čak 43.000! Od toga, jedan odsto, odnosno oko 450, svake godine traži novog vlasnika. A kupci, protivno uvriježenim shvatanjima, pripadaju praktično svim socijalnim kategorijama.
Duboko zavučen u unutrašnjosti zemlje, jedan zamak je nedavno prodat po cijeni boljeg automobila, za svega 76.225 evra! Doduše, s okrnjenim zidovima, novi vlasnik je kupio i veliku glavobolju restauracije, koja će ga, sljedećih godina, a možda i decenija, koštati čitavo bogatstvo, mnogo puta više od početne cijene.
Eskelbek, krajnji sjeverni špic Francuske, na samoj granici s Belgijom. Ravna, francuska Flandrija, hladni okeanski vjetrovi uvlače so u kosti oko lavirinta od žive ograde. Uz dvorac s devet kula, savilo se selo od dvije hiljade stanovnika, koje se i održalo oko ovog srednjovjekovnog zamka iz 13. vijeka.
Komplikovani francuski zakon o naslijeđivanju ostavio je decenijama ovaj privatni posjed u ruševnom stanju. Unutar zdanja od kamena i cigle, centralne stepenice vode u krug kao iz bajke o uspavanoj ljepotici. U kuhinji, posuđe niko nije dirao decenijama, na zidovima tragovi vlage, krov prokišnjava, vrijeme stalo. Ni duhovima se nije mililo unutra. Kao i u mnogim drugim slučajevima, nasljednici su tek poslije dugog niza godina uspjeli da dobiju naslijeđeno i krenu u restauraciju, jednom već obavljenu daleke 1606. godine.
Na suprotnom kraju od hladnog francuskog sjevera, u opojnoj Provansi i na čarobnoj liniji Azurne obale, za dvorce, palate i zamkove, grabe se uglavnom stranci. Statistike kažu da 80 odsto novih vlasnika stiže preko granice, pa su starosjedioci počeli da dozivaju državu u pomoć da spase nacionalnu baštinu.
U osunčanom regionu jugozapada, u hladu maslinjaka i društvu cvrčaka, dvorce daleko najčešće kupuju Englezi, a zatim Holanđani, i to oni visoke srednje klase, da ovde ogriju hladne kosti i smanje porez. Englezi imaju i naročito viđenje života kod svojih susjeda, kojim je sve rečeno: "Francuska je zemlja u kojoj se radi da bi se živjelo, dok se u Velikoj Britaniji živi da bi se radilo!
Na spisku novih vlasnika slijede Belgijanci, Šveđani, Danci, Italijani, Švajcarci, Nijemci, Amerikanci. Tu su i Španci, kao i, naravno, novi ruski bogataši, koji, po pravilu, ne pitaju za cijenu. Najnoviji bogati kupci su i Kinezi i Korejci, dok je jedan bogati Indijac pokupovao više zamkova u oblasti Turen.
Najtraženiji su topliji krajevi Francuske i okolina Pariza, do sto kilometara od prijestonice, ali dobro prolaze i svi posjedi koji su u blizini aerodroma. Englezima su cijene, u poređenju s njihovim ostrvom, vrlo pristupačne, pa gotovo da ne biraju. Rusi su, poslije juga, počeli da osvajaju i Atlantsku obalu. U Bretanji su već nabavili nekoliko zamkova, kao što je, na primjer, Bomanoar, građen između 15. i 17. vijeka, sa 23 hektara okoliša, gdje je snimano nekoliko poznatih filmova, među kojima i "Tes" Romana Polanskog s Nastasijom Kinski.
Stranci se u francuskim dvorcima, u principu, ne zadržavaju duže od tri mjeseca, da ih ne bi opteretile poreske dažbine. Iz istih razloga, kada zadovolje znatiželju i zasite se srednjovekovnog osjećaja, zamkove, obično, ponovo prodaju poslije tri, četiri godine.
Kažu da u ovom zasićivanju hladnim zidovima prednjače ljepše polovine koje podstiču muževe na prodaju. Ima nekih koji u svoj posjed dođu samo tri-četiri puta godišnje, a oni najbogatiji i rjeđe. Ali, ima i onih koji se nastane. Ti su obično oni manje bogati, i koji sve što zarade, dok god su u dvorcu, daju za njegovu opravku i održavanje.
Jedan engleski bračni par je prije pet godina, u Pikardiji, blizu Atlantika, kupio poznati dvorac Varsi, s namjerom da tu održava seminare, prijeme, porodične skupove, vjenčanja. Procjenjuju da im predstoji bar još dvadeset godina radova.
Mnogi dvorci, od Versaja preko Luvra i Rambujea, u državnom su vlasništvu, dok one privatne, iz prestiža, kupuju slavne ličnosti, sportisti, industrijalci, ali i biznismeni, zaljubljenici u stari kamen ili skorojevići, s željom da prikažu lažni sjaj. Bogati dvorce uglavnom koriste za odmor, a biznismeni ih izdaju, pretvaraju u hotele, turističke komplekse i paramedicinske centre, ili prave svoje vino.
Najbogatiji dvorce kupuju kao što bi kupili skupu sliku ili jahtu, plaćajući ih nekad jeftinije od broda i platna. Opet, siromašni vlasnici koji zamkove imaju u posjedu više kolena unazad, snalaze se za sredstva za održavanje tako što priređuju organizovane, plaćene posjete. Parovi koji žive od osjećajnosti i male plate, dvorce na kredit kupuju iz ljubavi na prvi pogled. Kao i kod umjetnika, kod njih iracionalnost ide ispred koristi.
Posljednjih godina, s razvojem globalizacije, kupoprodaja francuskih dvoraca je doživjela pravi bum, a o tome ko ih i zašto kupuje vrše se i prava sociološka istraživanja. Stvorena je i kategorija "nove vlastele", onih koji bi da prolazni novac zamijene za "staro" porijeklo.
Problemi dolaze kasnije. Krovove treba zakrpiti, kamene zidove drenažom isušiti pa zaštititi od vlage, promjeniti električnu instalaciju, voditi stalnu bitku protiv plijesni i crvotočine, cijelo zdanje zagrijati...
Para nikad dovoljno. Samo prepokrivanje krova pomenutog dvorca Varsi, na primjer, koštalo je, kažu vlasnici, između 150.000 i 200.000 evra! Mnogi sami majstorišu, orezuju ruže, namještaju krevete, kuvaju i poslužuju, pa opet...
Poznavaoci prilika kažu da godišnje održavanje jednog dvorca košta otprilike pet odsto njegove vrijednosti. Država dotira, ali to ni izbliza ne pokriva potrebe.
Ne treba biti bogat, pa kupiti dvorac, ali ko ga ima, neće biti bogat - kažu Francuzi.
Kvadrat srednjovekovnog zamka u Francuskoj košta manje od kvadratnog metra garsonjere u Parizu! Zamak od hiljadu kvadrata u nekoj privlačnoj zabiti, na primjer u oblasti Overnj, može da se plati koliko i stan od stotinak kvadrata u glavnom gradu. Prosečna cijena dvorca je od 800.000 do milion evra. Za pet miliona već može da se kupi "čudo" od zamka, mada ima i onih koji koštaju sto miliona. S druge strane, nisu rijetki dvorci od oko 400.000 evra, što je cijena dvosobnog stana u prijestonici.
Francuska štampa objavljuje oglase ovakve sadržine: Lijep kameni dvorac iz 14. vijeka, 29 prostorija, 12 soba, 711 kvadrata korisnog prostora. Cijena: 1.395.000 evra. Dvorac iz 12. vijeka, preuređen u devetnaestom, 24 prostorije, hiljadu kvadrata stambenog prostora, 48 hektara šume, u blizini autoputa, cijena: 3.675.000. Elegantni dvorac iz 17. vijeka, registrovan kao istorijsko naslijeđe, s fantastičnom salom za prijeme, park od 12 hektara, na tri sata od Pariza, cijena: 1.391.000.
Prosječni kupac dvorca u Francuskoj pripada klasi novih bogataša, stranac je i ima između 50 i 60 godina, a pazari ga za sebe, iz ličnog zadovoljstva. Najtraženiji dvorci su oni iz 16, 17. i 18. vijeka, srednje i manje veličine, uglavnom i zbog toga, jer su lakši i jeftiniji za održavanje.
(MONDO)