Beograđanin Viktor Lazić (23) boravio je u 40 zemalja, družio se s piratima i ljudožderima. Planira da u martu ode na dvogodišnji put oko svijeta.
U plemenu ljudoždera na Tajlandu dopala mi se jedna djevojka. Mlada, lijepa. Iako su kazali da ima 20 godina, mislim da nije imala više od 16. Brčkala se u riječnom plićaku. Prišao sam joj i počeli smo da razgovaramo. Zapravo, sporazumijevali smo se kako smo umijeli. Uglavnom mimikom. Kada su njeni saplemenici to vidjeli, odlučili su da nas vjenčaju. Nije prošlo ni pola sata, izveli su nas pred vrača u raskošenim odeždama i obavezali na "vječnu ljubav".
Uspio sam da uzmem svoje stvari i da trčeći stignem do prvog autobusa. Putovanje od 18 sati, koje je uslijedilo, jedno je od dramatičnijih u mom životu. Razbolio sam se, dobio temperaturu od oko 40 stepeni. Ni danas ne smijem da povjerujem u to da je moja iznenadna bolest djelo vrača koji je na mene bacio magiju.
Ali, ako kažem da me je "ozdravio" vrač iz drugog plemena u koje sam stigao napola živ, i to čitajući magijski obred iz knjige plemena moje nesuđene nevjeste, ideja o dejstvu čini koje su me zamalo ubile i nije bez osnova.
Ovo je samo jedan od događaja o kojima za "Press" priča Viktor Lazić, dvadesettrogodišnji apsolvent Pravnog fakulteta u Beogradu ali, po sopstvenom priznanju, i turistički vodič, instruktor ronjenja, bibliofil, poliglota, pisac.
Viktor je, kako ističe, do sada obišao 40 zemalja, uglavnom u Aziji i Evropi, prokrstario je Amerikom, a planira da se u martu, nakon diplomiranja, otisne na dvogodišnji put oko svijeta i obiđe još 90 država.
Krenuće, kaže, na istok i dalje dokle uspije da stigne svojom "ladom nivom".
A odatle brodovima, avionima i ko zna sve čim put Australije, Južne Amerike, pa preko Afrike, nazad kući, u Beograd. A onda planira da u svom gradu otvori književni klub, u kome će posjetioci moći da uživaju u njegovoj bogatoj biblioteci, koja trenutno broji više od 21.000 knjiga, većinom donijetih s putovanja.
To će, kako napominje, biti jedinstvena biblioteka u Evropi, a vjerovatno i svijetu, jer do najvećeg broja tih knjiga, među kojima ima i raritetnih, može se doći jedino odlaskom u zemlje u kojima su napisane.
"Na svoje prvo samostalno putovanje otišao sam kod tetke u Englesku, imao sam svega 14 godina. Tada sam bez pratioca, uz tetkino dopuštenje, putovao tom zemljom. Dopalo mi se. Sa 16 godina sam otišao u Budimpeštu, a na prvo daleko putovanje odlučio sam se kada sam napunio 19 godina.
Bio je to Tajland. Svi me pitaju odakle mi novac za put. Najskuplja je avionska karta, za koju mi je, u zavisnosti od pravca, potrebno, oko 500 evra, a sve ostalo nije skupo.
Nosim 100 evra i platnu karticu. Spavam u hostelima u kojima prenoćište košta, u našem novcu, ne više od 15 dinara. Toliko mi je potrebno i za obrok u tim dalekim zemljama. Ali, nerijetko sam, želeći da uštedim novac za kupovinu knjiga, spavao pod vedrim nebom. U vreći za spavanje ili čak bez nje. A jeo sam najraznovrsnija jela, nama potpuno strana. Kada sam bio u Kini, probao sam zmije i neka čudna jela, ali sam ubrzo odustao od toga da se raspitujem šta je u tanjiru", govori Viktor.
Kaže da voli da putuje sam jer njegov dnevni tempo od više od 20 pređenih kilometara, uz svega nekoliko sati sna i hrane koja se mahom svodi na pirinač, malo ko može da isprati. Tako mu je, tvrdi, jednostavnije da se organizuje i posjeti što više mjesta, a i domoroci su, napominje, otvoreniji prema nekome ko im u pohode dolazi sam.
Međutim, Viktor ističe da se nikada nije osjetio usamljenim, naprotiv, upoznavao je ljude, sklapao prijateljstva. Često se i zaljubljivao i zbog toga nailazio i na probleme.
Kada se posvađao sa svojom djevojkom u Novosibirsku, otišao je iz njenog stana i noć proveo u sobi bez prozora na minus 55 stepeni. Više puta su ga opljačkali, usred Londona ga je napala grupa maloljetnika, a na Sumatri su ga pirati učili kako se prepadaju i pljačkaju brodovi.
Iako urođenici iz plemena u kojima je boravio tvrde da odavno ne konzumiraju ljudsko meso, Viktor je na osnovu njihovih priča zaključio da oni to još čine.
"Objašnjavali su mi da je ljudsko meso najsličnije ukusu banane. Zato su one koji nisu bili dovoljno uhranjeni prije ubistva hranili upravo tim voćem. Rekli su mi i da su na čovjeku najukusniji prsti. Kada su mi na to skrenuli pažnju, zapazio sam da mnogim članovima plemena na ruci nedostaje po nekoliko prstiju - priča Viktor Lazić.
Na Tajlandu je bio u gradu u kome majmuni žive zajedno s ljudima, ali su se, izgleda, prilično odmomaćili pa je praćka za odbranu, koju je i Viktor koristio, valjda jedini način za održavanje te čudne kohabitacije. U istoj zemlji je posjetio grad u kome ima 75.000 stanovnika, a 90.000 krokodila, dok je na Tibetu prisustvovao morbidnom običaju - nebeskoj sahrani.
"Pošto im je zemlja kamenita, prinuđeni su da svoje pokojnike isjeku na komade, zatim uvaljaju u brašno i dijelove preminulog bace pticama. Kada sam ih pitao zašto to čine, odgovorili su mi da ih time zavaravaju da ne pomisle da je u pitanju ljudsko meso jer bi, u suprotnom, nakon što bi ga probale, počele da napadaju ljude", kaže Viktor.
Većina ljudi s kojima se susretao na putovanjima, priča Viktor, nije čula za Srbiju, ali se mnogi prisjete o kojoj zemlji se radi kada spomene Jugoslaviju ili Tita.
"Jednog osamdesetogodišnjeg pripadnika plemena koje živi u džungli zanimalo je odakle sam. Ništa mu nije značilo ime naše zemlje, ali, kada sam pomenuo Tita, čovjek se trgao i sjetio našeg bivšeg predsjednika. Ali, pošto sam mu saopštio da je Broz umro, rastužio se i počeo da plače", kaže Viktor.
(MONDO)