"Kada se neki klub dvoumi između hrvatskog i srpskog trenera, naravno da će izabrati Hrvata jer je njihova reprezentacija druga na svijetu", smatra selektor U-23 selekcije Uzbekistana. Pričao o bivšoj SFRJ, Dejinom primicaču...
Proslavljeni reprezentativac Jugoslavije, Ljubinko Drulović posle epizode na klupi Partizana brzo je pronašao novi izazov i već šest mjeseci vodi brigu o olimpijskoj reprezentaciji Uzbekistana.
U Opširnom intervjuu za "Anadoliju" Drulović je pričao o mnogim stvarima iz prošlosti, ali i planovima za budućnost. Uvjeren je da će sa svojim momcima izboriti vizu za fudbalski turnir u Tokiju.
"Uskoro nas očekuje Kup azijskih nacija na Tajlandu koji je kvalifikacionog karaktera za Olimpijske igre 2020. godine. Nemam razloga da sumnjam da ćemo biti među prve četiri ekipe. Odigrali smo devet utakmica od kako sam preuzeo funkciju selektora i još nismo doživjeli poraz. Imamo šest pobjeda i tri remija, a posebno sam ponosan na dva trijumfa protiv favorizovanog Egipta. Dočekali smo ih u dva grada u unutrašnjosti zemlje, u jednom je bilo 15.000, u drugom 20.000 ljudi na tribinama. Navijači vjeruju u ono što radimo i komentari u štampi su vrlo pozitivni. Imam odličnu saradnju sa selektorom A reprezentacije Hektorom Kuperom i vjerujem da ću moći da računam na sve raspoložive snage za Kup Azije", rekao je Drulović.
Sa Zlatkom Zahovićem je pet sezona dijelio svlačionicu u Portu i Benfiki, a Deji Savićeviću je brzo oprostio što ga kao selektor nije stavio u tim u odlučujućoj utakmici za plasman na Svjetsko prvenstvo 2002. godine i time ubrzao njegovu odluku da se oprosti od reprezentacije.
"Igrao sam i sa njim i protiv njega. Čovek je neukrotiv. To mora da se doživi izbliza, na treningu, na utakmici. Prirodan talenat, to je nešto nevjerovatno. Mnogo je anegdota, ali meni je ostala u sjećanju scena iz svlačionice pred utakmicu sa ekipom SAD. Dejo je kroz cijelo Svjetsko prvenstvo kuburio sa povredom i uvijek je njegov nastup bio pod znakom pitanja. I tu u Nantu, ulazi on, drži se za primicač i kaže 'Viđu momci, ja danas igram dvajes minuta' (smijeh). Doduše, odigrao je malo više, nekih pola sata, umjesto Piksija Stojkovića. Ali Dejo je bog. Da nisam pod ugovorom u Uzbekistanu, odveo bih i njegovu Crnu Goru na Evropsko prvenstvo. Sto posto".
U nedavnom intervjuu za Anadoliju legendarni jugoslovenski fudbaler Vladimir Jugović je između ostalog rekao da su Drulović i Paunović jedini napravili podvig sa mlađim selekcijama Srbije samo iz razloga što su pošteno radili svoj posao. Imajući u vidu da je jedan trenutno u SAD, a drugi u Uzbekistanu, nameće se logično pitanje ima li na Balkanu mjesta za fudbalske poštenjačine.
"Nažalost, niste daleko od istine. Srpski fudbal je na lošem glasu i poslednji rezultati mlade i A reprezentacije ne ulivaju nadu da će stvari krenuti na bolje. Svima nama koji radimo u inostranstvu nije prijatno kada čujemo da je naš nacionalni tim izgubio 5:0 od Ukrajine ili 6:1 od Njemačke. To ostavlja negativne posledice i na neke buduće angažmane. Kada se neki klub dvoumi između hrvatskog i srpskog trenera, naravno da će se opredeliti za Hrvata jer je njihova reprezentacija druga na svijetu. Ja sam imao ludu sreću da sam izabran za selektora Uzbekistana, iako mi je jedan od protivkandidata bio Nenad Gračan. Moramo pod hitno nešto da učinimo kada je riječ o imidžu srpskog fudbala, inače nam se ne piše dobro", istakao je Drulović.
Drulović nalazi utehu u činjenici da veliki broj njegovih "orlića", koji su u Litvaniji 2013. godine postali evropski prvaci, sada imaju standardan status u najboljoj reprezentaciji Srbije.
"To je najbolji dokaz da smo radili pošteno. Kada sam sastavio konačan spisak za Evropsko prvenstvo, igrači su bili zbunjeni i pitali su me zašto nema više od 18 kandidata. Rekao sam 'momci, vi ste najbolje što Srbija ima, ne treba nam niko više'. Dogodilo se da Benfika nije pustila Lazara Markovića, Čavrić se povrijedio i na predlog tim-menadžera Igora Gačića, uputio sam naknadni poziv Mijatu Gaćinoviću. To je bila jedina izmjena u odnosu na početni sastav. Mijat mi se revanširao i odigrao jednu od ključnih uloga u Litvaniji. Bio je čovjek odluke u polufinalu i jako mi je žao što iz taktičkih razloga nisam mogao da mu pružim šansu protiv Francuza u borbi za trofej. Pozvao me je telefonom 15 dana posle prvenstva i zahvalio mi se na svemu. Rekao sam mu da nastavi tako jer je dijete iz fudbalske porodice i posjeduje sve predispozicije da postane veliki as. Tako je i bilo", kazao je Drulović.
To je generacija koji bi u narednih deset godina trebalo da povrati sjaj reprezentativnom fudbalu Srbije.
"Uz dodatak par iskusnijih igrača i naravno Luke Jovića. Luka je tada bio klinac, ovo su momci 1994. godište, na čelu sa Aleksandrom Mitrovićem. Bilo je u toj ekipi i pet igrača rođenih 1995, koji su kasnije osvojili i svjetsku titulu na Novom Zelandu. Svi su oni nastavili da se razvijaju u pravom smjeru i danas imaju važne uloge u svojim klubovima. Od golmana Rajkovića, do Sergeja, Veljkovića, Maksimovića... Kvalitet je ogroman i ako se u Srbiji bude radilo kako treba, predstoji nam mnogo radosti na velikim takmičenjima. Ponavljam, ako se bude radilo kako treba".
Nije Drulović propustio priliku da se prisjeti perioda kada je u Radu tražio svoje mesto pod suncem i maštao da jednog dana zaigra u dresu nekog velikog jugoslovenskog kluba.
"Mislim da smo kod Ljupka Petrovića bili najspremnija ekipa u Jugoslaviji. Sjećam se priprema u Kolašinu, snijeg je bio do koljena, ciča zima. Mi ulazimo u hotel i ja kažem 'Još jedan ovakav trening i ja idem kući'. Sve je pucalo od rada. Kokotović je bio zadužen za kondiciju, treniralo se tri puta dnevno. Ne znam koliko bismo sezona izdržali u tom ritmu, ali je tada zaista dalo rezultat. Odemo na JNA i lagano dobijemo Partizan 2:0. Onaj Partizan s Peđom Mijatovićem. Đuka je dao prvi, ja drugi gol. Na centru sam ukrao loptu Bogdanoviću, pretrčao Petrića i lijevom spoljnom matirao Omerovića. Legendarni Selja Jovanović nije bio na stadionu i sjećam se da je sjutradan ušao u svlačionicu i rekao 'Čuo sam da su vam pružili snažan otpor'", prisetio se Drulović.
Pamti se i ples "radovaca" na Maksimiru protiv Dinama...
"Mi smo se s Partizanom borili za Kup UEFA, a oni sa Zvezdom za titulu. Tada si se izvodili oni 'Miljanovi penali' u slučaju neriješenog ishoda i sjećam se da je Partizan u tom kolu osvojio bod u Nišu. Nama je bila neophodna pobjeda, i Ljupko je u 80. minutu ustao sa klupe i dreknuo 'Svi u napad, možemo da ih dobijemo'. A oni sa Šukerom, Bobanom, Mladenovićem... Ostalo je 0:0 i nismo otišli u Evropu, ali je Zvezda uzela titulu. Zvezda i Hajduk su među retkima koji su nas tukli na Banjici. Protiv Hajduka nam sudija na 0:1 poništi čist gol, vrtjelo se posle na snimku da je lopta pola metra bila u golu. Dobili smo na strani Slobodu, Olimpiju, Rijeku... Bili smo 'tempirana bomba' i niko protiv nas nije mogao da računa na sigurne bodove".
Iako je relativno kasno debitovao za reprezentaciju, ostavio je dubok trag i zahvaljujući kvalitetu da svaki put dobro uđe u meč i unese preokret, bio je jedan od najomiljenijih igrača SR Jugoslavije.
"U sjećanju su mi najviše ostali dueli protiv Slovenije i Hrvatske. To u Šarlroi 2000. godine je bila jedna od najuzbudljivijih utakmica u istoriji završnih turnira Evropskog prvenstva. A na Maksimiru drama. Hrvati su prije utakmice pekli vola na Trgu Bana Jelačića. Rađene su ankete, svi su tipovali 3:0, 5:0, 6:1... gađali se brojkama, kladili se koliko ćemo da primimo. Tu smo takođe pokazali karakter posle isključenja Bate Mirkovića. Ja veću i tužniju povorku nisam video u svom životu kao na ulicama Zagreba posle tih 2:2. Od euforije do tragedije. Za njih je to bio veliki udarac jer su godinu dana ranije bili treći na Svjetskom prvenstvu. Muva se nije čula u njihovoj svlačionici. A treba li da vas podsjećam ko je sve bio u toj svlačionici. Sve as do asa. Koga god da pitate iz te generacije, svi će vam reći da im je to najteži poraz u karijeri".