Nekadašnji frontmen Azre dao je eksluzivni intervju listu "NIN". Legendarni Štulić u njemu kaže da "ne svira na okupiranim teritorijama"...
Nekadašnji frontmen Azre Branimir Džoni Štulić dao je eksluzivni intervju listu "NIN" u kojem se osvrnuo na svoju nekadašnju karijeru, trenutni posao i "lažne ponude" za nastupe.
Štulić već četvrt decenije živi u Utrehtu sa ženom i "sponzorom" Džozefinom. Iznad klozetske šolje drži poster Azre iz osamdesetih godina, ali Štulić poslednjih nekoliko godina pjeva samo svojoj supruzi na uvce. Nove pjesme, ali i svoje verzije starih narodnih...
Poslednjih 18 godina proveo je pišući knjige, i pjesme. Ipak, pjesnik nije.
"Imam apsolutni sluh, ali sam pjesnik amater. Ponekad amateri mogu bolje da odigraju nego profesionalci. To na rezultatu ne piše. Ne znam note, ali umijem da napravim pjesmu. Ne znam ni jednog velikog kompozitora koji je završio akademiju. Kao što nema nijednog velikog pisca koji nije bio u zatvoru", počinje Štulić i otkriva kako su nastajale njegove pjesme i zbog čega su mnogi "pomislili" da je pjesnik.
"Da sam svirao instrumental nikada ne bih uspio, jer ljudi vole kada im pjevaš. A kad pjevaš ne možeš gluposti pjevati. Bar ja. Onda sam morao da pravim te tekstove, ali njima nikada nisam ozbiljno pristupio. Radio sam najbolje što mogu da ne bih uništio osnovnu mellodiju. Inače, tragedija najboljih melodija su glupi tekstovi koji ih prate. Jebi ga, dvije dobre stvari nikada ne idu zajedno. Dobri tekstovi uvijek skrenu pažnju sa melodije. To znam, ali sam nešto morao žrtvovati, platiti cijenu".
Džoni je rekao da pojedini umjetnici imaju "jednu ili dvije dobre pjesme", kriterijum pod kojim određuje šta je dobro je jednostavan: "Dobra je pjesma ona koju ja mogu izvoditi jer ja imam fantastično dobar ukus".
Osim njega samog i "Bitlsa" malo njih je dobro. "Mimo mene na našim prostorima nema puno dobrih. Sve bi stalo na jedan disk", kaže Štulić i nastavlja da karijere domaćih muzičara iz sedamdesetih vidi kao...nepostojeće. "Što se tiče karijere, tu jedino postoji Bijelo Dugme i ja. Sve ostalo je predvidljivo i tu nema umjetnosti", rekao je Džoni i objasnio zašto je Azra "novi talas".
"Svi su u nazivu imali dvije riječi od Rolling Stonsa. Najteže je bilo naći pravo ime koje nema š, đ, č, ć i ja sam došao do Azre. To je već bilo različito u pristupu od svega. I ja sam prvi koji je krenuo sa svojim pjesmama, Azra je svirala samo svoje pjesme. To je 'novi val'. To nema veze sa muzikom, već pristupom. To je pokrenulo sve ostalo. Onda je nastao Film, osnovao sam Haustor, da nisam krenuo u Dubravi ne bi bilo Kazališta, Pankrti ne bi postojali, ali ja sam dao ideju menadžeru za Parafe. Parni valjak je postojao, ali da ja nisam napravio taj singl sa Husom, vjerovatno oni ne bi pošli u tom pravcu".
Štulić je objasnio i kako takav umjetnik živi bez bine.
"Kod mene je bina bila igralište. Kad god sam svirao ja sam zatvarao oči jer jedino tako sam mogao da pjevam i onda sam sebe mogao vidjeti kako igram na stadionu Vembli. Čak i kad je dvoje bilo ispred mene u publici, kao da je bilo dva miliona. Zatvorim oči i krenem. Na Vembliju trava, a publika očekuje pravi meč...".
Osim starog jugoslovenskog nevažećeg pasoša, druge putne isprave nema, a objašnjava i zašto:
"Imao sam jugoslovenski pasoš, Od kada ta zemlja ne postoji ja drugi pasoš nisam ni tražio ni imao."
Na insistiranje da odgovori da li bi prihvatio srpsko državljanstvo koje mu je ministar Ivica Dačić u medijima ponudio, Štulić kaže:
"Život nije bajka. Ako mi knjige nešto naprave, ako mi bude potrebna baza za rad u sljedećih 20 godina, uzeću pasoš u praktične svrhe da bih mogao da radim", kaže, ne precizirajući koji bi to pasoš mogao da bude.
I sam priznaje da sve ove godine živi na teret supruge Džozefine "glavnog sponzira", ali tvrdi da nije tačno da ništa ne zarađuje:
"Sada zarađujem više nego ikada, samo sada to ne dobijam. To je drugi par rukava. To kažem kada me pitaju zašto me moja žena trpi i ne izbacuje. Ona vidi koliko radim. Ja mnogo zarađujem, samo me ne isplaćuju!"
Kada kaže da radi, Štulić misli na pisanje i prevođenje knjiga, a ne na muziku. Poslije objavljivanja prevoda Homerove "Ilijade", posvetio se daljem istraživanju i pisanju, a uskoro očekuje premijeru njegove biblioteke od 14 novih naslova.
Priče o pregovorima za koncerte u Zagrebu i Beogradu, za koje mu se navodno nude velike pare demantuje, a na insistiranje da kaže pod kojim uslovima bi svirao na prostorima bivše Jugoslavije odgovara:
"Da odgovorim teoretski i uvjetno na to pitanje. Znači da nema telefonije, da nema snimanja, da nema Interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekada bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama."
Kako Džoni Štulić izgleda danas, na koje je načine uticao na formiranje "novog vala", zašto je sviranje uzimao za ozbiljno, a tekstove ne, i zašto je "voljeti Džonija mnogo lakše nego Štulića razumjeti", pročitajte u novom NIN-u.
(MONDO/Arhivska fotografija)
(MONDO)
