Zašto se parenje pretvorilo u vođenje ljubavi?

Budući da je najsnažniji alfa-mužjak birao kada i sa koliko ženki želi biti, ostalim škart-mužjacima preostala su dva načina da dođu do njih: pobjedom alfa-konkurencije ili mijenjanjem materijalnog statusa. Kako? Hranom! Osvajali su ih ulovljenim zecom, a zauzvrat one su im bile vjerne i eto prazačetka monogamije, tvrdi američki ekolog, evolucijski biolog i matematičar Sergej Gavrilets.

Romantična ljubav, vjernost do groba, samo ti i ja. Nije tako uvijek bilo. Zašto smo parenje zbog produžetka vrste pretvorili u 'vođenje ljubavi' i monogamnu vezu? Antropolozi odavno pokušavaju da odgonetnu razloge zbog kojih su se ljudi – za razliku od seksualno promiskuitetnih majmunolikih predaka - tokom evolucije umorili od trčkaranja od jedne do druge ženke i skrasili u monogamnom porodičnom gnijezdu.

Teorija je puno, ali pravih saznanja malo. Neke kažu da su se naši prapreci u seksu i odgoju djece ponašali poput šimpanzi: najsnažniji u krdu izborio bi pravo na parenje sa ženkama po njegovu izboru, a ženkama, samohranim majkama, ostavljao bi brigu o potomcima. Pitanje je stoga kako je čovječanstvo dospjelo do klasičnog porodičnog modela otac plus majka plus djeca?

OD PROMISKUITETA DO MONOGAMIJE

Objašnjavajući tranziciju od promiskuiteta do monogamije teoretičari su osmislili različite scenarije, a jedan od najnovijih je onaj Sergeja Gavriletsa, američkog profesora ekologije, evolucijske biologije i matematike na Univerzitetu Tennessee u Knoxvilleu koji čak matematičkim putem pokušava dokazati ono što smatra najvjerovatnijim.

Dakle, Gavriletsova studija upućuje na to da su nositelji monogamne revolucije slabašni mužjaci i vjerne ženke. Budući da je najsnažniji i najlukaviji alfa-mužjak (nešto kao kasnije Sulejman Veličanstveni), mogao da bira kada, koliko i s kojim ženkama želi bliski susret, ostalim škart-mužjacima s dna hijerarhijske ljestvice, preostale su samo dvije mogućnosti: ili pobjedom alfa-konkurencije steći pravo na reprodukciju, što je bilo manje vjerovatno, ili da mijenja materijalni status. Ali kako? Hranom! Uloviti nešto i donijeti izabranici kao znak da je želi. Na taj su način osiguravali siguran seks, a ženke su na pragu pećine radije dočekivale onog jednog koji im je donosio zeca ili srnu, nego se podavale drugim mužjacima praznih ruku.

'Takva veza 'jedan na jednu' značila je da će bolje uhranjena ženka biti plodnija, lakše donijeti na svijet zdravo potomstvo, kao i veću vjerovatnost da će s više hrane koju donese mužjak, lakše odgojiti dijete i time osigurati više preživjelog potomstva', objašnjava Sergej Gavrilets, razvijajući teoriju da su se mužjaci čak brinuli o svoj djeci u zajednici, bez obzira bila njihova ili ne.

Prema riječima američkih psihoterapeuta, u socijalnom smislu monogamija je pravednija, budući da svakome omogućuje potomstvo, za razliku od poligamije u kojoj alfa-mužjak ne samo da ima pravo odabrati ženku, nego su sve ženke njegove.

U takvim okolnostima, mužjaku je, naravno, bilo lakše brinuti o jednoj, određenoj izabranici, ali je onda želio biti siguran da je ne dijeli s drugima. Ili, mogao je pristati na običnu razmjenu – hranu za seks – ali onda bi to bio začetak najstarijeg zanata. I tako, kada su ženke počele cijeniti one koji su im donosili hranu, bez obzira što nisu bili ni najveći, ni najjači, a mužjaci se vraćati vjernim ženkama, započeo je dugi put do monogamije.

BRAK IZJEDA VANJSKI NEPRIJATELJ

Na tom putu razvoja ljudske vrste, antropologinja i teoretičarka evolucije Sarah Hrdy s Kalifornijskog Univerziteta ne vjeruje u očinsku brigu za potomstvo koju pretpostavlja Sergej Gavrilets. Briga muškaraca za djecu uvjek je varirala, kaže Sarah Hrdy, kako danas, tako u pra-pra doba.

'Neki muškarci će učiniti sve za svoju djecu, a drugi će se ponašati kao da ih nemaju. Ne vjerujem da su se ondašnje majke mogle više oslanjati na pomoć i vjernost partnera, nego što to mogu danas. Razlozi koji su muškarce doveli do monogamije mnogo su širi od onih koje navodi Gavrilets', kaže Hrdyjeva, a i sam Gavrilets priznaje da njegov model govori samo o prvom koraku u dugom procesu evolucije ljudskog ponašanja, te da ne može u potpunosti objasniti podrijetlo muške težnje ka monogamiji.

Put do monogamije u svakom slučaju nije bio posut ružama, a vjernost jednom partneru u današnjem smislu, kažu antropolozi, počela je biti dio naše kulture prije deset hiljada godina. Od slabašnih mužjaka koji su izabranice osvajali hranom, prošlo je ohoho vremena do novijega doba, kada su ljudi prestali biti nomadi i od lovaca postali poljoprivrednici, počevši određivati granice u svemu - čija je zemlja, čija stoka – pa i u tome ko je čiji partner. Nakon što smo se tako za nju definitivno izborili, taj stup zapadnoga društva, zajednicu oko koje je izrasla moderna civilizacija i praktična ekonomija, već neko vrijeme potresa ozbiljna kriza. Seksualna revolucija šezdesetih nije je uspjela dokrajčiti, ali joj je ozbiljno načela temelje.

Brak je živ i žilav, ali ga izjeda vanjski neprijatelj. Ispitivanje čikaškog univerziteta iz 2010. pokazuje da je 14 posto udatih žena i 20 posto oženjenih muškaraca barem jedanput prevarilo partnere, a ako to prebacimo na domaći teren, tj. na zemlje regiona, nedavno istraživanje jednog dnevnog lista pokazuje da je 40 posto ispitanika priznalo kako poznaje nekoga koji je u posljednjih godinu dana prevario partnera. U razvijenim zapadnim zemljama, dosadašnjim bastionima čvrstog monogamnog braka do groba, raste poliginija (zajednica muškarca s više žena) i poliandrija (zajednica žena s više muškaraca), moderne veze postaju sve, samo ne apsolutno stabilne i monogamne. Ali ako monogamija u današnje vrijeme zaista izumire, zašto nam se čine egzotičnima priče o haremima i konkubinama, Eskimkama s mnogo muževa i afričkim muževima s brdom žena, kada je balansiranje između više partnera zapravo mnogoženstvo ili harem novog doba?

Vraćamo li se zaista poligamnim korijenima? Bez obzira kako započeo – kaže Sergej Gavrilets - prelaz u monogamiju bio je mnogo radikalniji od seksualne revolucije šezdesetih godina prošloga vijeka.

(MONDO)