"Na kraju se sve pomiješalo u jedno sveopšte ludilo. Problem tog ludila je bio i to što su početkom devedesetih etiketa – ustaša ili četnik – bila prilijepljena automatski onome ko ne misli kao vi", kaže legendarni Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić.
Nenad Janković alijas dr Nele Karajlić, u ekskluzivnom intervjuu za MONDO govorio je o raspadu nekadašnje Jugoslavije, izbjeglištvu, NATO bombardovanju, otimanju manastira...
Priču počinjemo od tog dualizma u identitetu, od alter ega. Da li mu ruka nekad zadrhti ili da li nekad zastane kada potpisuje neka dokumenta pa se treba sjetiti da nije Karajlić nego Janković?
"Dosta dugo dr Karajlić živi u meni. Po tome kako me neko zove tačno znam iz kog perioda života ga znam. Sva moja stara raja me zovu 'Neško'. I to je do trenutka kad smo objavili svoju prvu ploču. Nenade me zovu samo kad me policija zaustavi da provjerim da li sam uredan vozač", priča Nele.
A da li je dr Nele Karajlić kao alter ego bio potreban da bi se u tom trenutku napravila muzička karijera ili je njemu bio lično potreban da bi možda imao otklon od nečega?
"Ne, nije bio potreban. Pa, masa mojih popularnijih kolega je zadržala svoje ime i prezime i niko se sa tim nije zezao. Napolju je to bilo drugačije – Robert Cimerman je postao Bob Dilan. Za njihovu industriju je to bilo važno. A ovdje se zoveš Bregović, Đorđević, Bajagić… Bilo je svejedno. Ali mi smo u novom primitivizmu imali to zezanje sa lažnim imenima, po ugledu na filmove iz Drugog svjetskog rata – Tihi, Prle, Valter… Posle je to na neki način koristilo, jer niko od nas tvoraca novog primitivizma nije bio mnogo zainteresovan da tom fenomenu i rok muzici ili Top listi nadralista posveti cio svoj život. Svako je od nas imao neki drugi plan, uslovno rečeno. Ili su mu roditelji imali drugi plan ali mu nisu na vrijeme javili. Ja sam uspio na neki način da između Nenada i Neleta napravim tu distinkciju da je Nenad krenuo na fakultet a Nele ostao na sceni. Na kraju je Nele pobijedio", priča nam dr Karajlić.
Da li je dobro što je pobijedio?
"Ja sam od onih koji ne voli da postavlja pitanja da li je dobro nešto što se desilo. To što se desilo, desilo se i nikada više ne možemo da ga promijenimo. Naravno, ima stvari koje je bolje da se nisu nikad desile. Ali ova razlika između toga da li sam završio orijentalistiku ili sam postao popularni rok pjevač nije toliko dramatična da bi se moralo reći šta je bolje. Možda bi kao orijentalista postao vlasnik nekog naftnog izvora. 'Nele Karajlić' je bio dobar štit u vremenu koje je došlo devedesetih. Moglo je da bude i od ovih i od onih. Karajlić je koliko ja znam prezime koje ne postoji. Ima Karalić ali to dodato 'j' je nekako učinilo da to prezime, kao i dosta prezimena u Bosni, moglo da bude i jedno i drugo i treće. Tako da se moj nacionalni znak nije vidio u pseudonimu. Ne znam da li je pomoglo. Ali jeste bilo provokativno, utoliko što je ono što smo radili uvijek bilo na ivici provokacije i incidenta. Mi smo otvarali teme koje drugi nisu, tako da kada je krenulo nacionalno ludilo, svako se pitao - ko je ovaj, s koje strane ovaj duva? Tako da sam dugo vremena bio ustaša, dok nisu na kraju provalili da sam četnik. Na kraju se sve pomiješalo u jedno sveopšte ludilo. Problem tog ludila je bio i to što su početkom devedesetih etikete – ustaša ili četnik – bile prilijepljene automatski onome ko ne misli kao vi", kaže Nele za MONDO.
Neleta smo pitali i da li je još prije devedesetih primijetio da počinjemo da se propitujemo ko je odakle, ko se kom bogu moli, u šta vjeruje... Ili je sve to došlo sa krvavom decenijom na kraju vijeka?
"Ja sam živio u takvom okruženju gdje tako nešto nije bilo važno. Taj vjerski i nacionalni predznak je bio odraz neke prošlosti koji je ostao u knjigama. Biti jugosloven i biti van tih podjela, čak i ako si vjernik, je bilo moderno. To je bilo pitanje ne samo etike, nego i pitanje trenda. Ali to je na kraju, ispostavilo se, uzak krug ljudi. Možda je to bio veliki krug ljudi, ali nestabilan. Tako da to naše odrastanje u to vrijeme je podrazumijevalo tu nacionalnu podjelu kao praktično nešto što ne postoji. Nismo ni shvatili koliko su te stranice knjiga iz istorije koje smo čitali kao klinci bile jake i sudbonosne kada su devedesete počele da se pojavljuju na istorijskom obzorju."
Možda baš zato što nismo znali ko je ko, što smo i vaspitavani da to nije lijepo pitati, možda baš zato što je potiskivano je na kraju puklo tako kako je puklo?
"Sigurno da je jedan od tih razloga silne eksplozije ovo što vi kažete, da je taj nacionalni i religiozni osjećaj bio potiskivan jednim veoma strogim režimom. Nema nikakve sumnje da je ta eksplozija bila između ostalog i zbog toga. Teško je u istoriji reći šta bi bilo, kad bi bilo, ali možda bi se u suštini isto to i dogodilo i da nije bilo komunizma. Još gore nacionalno trvenje je bilo kad se raspala kraljevina Jugoslavija, koja nije imala taj komunistički predznak jednoumlja, koji je korišćen u predizbornim kampanjama nacionalnih stranaka devedesetih godina. Eksplozija bi bila, pa bi bila. Čak je mislim eksplozija bila gora od 1941-1945. nego od 1991-1995. Problem je u tom stanju svijesti i tom stalnom traganju identiteta određenih grupacija koje nažalost svoj identitet mogu da nađu isključivo negirajući suprotni. I onda dolazi do spina", kaže Nele.
DUGO SAM BIO USTAŠA, DOK NISU PROVALILI DA SAM ČETNIK! Ekskluzivni intervju: dr Nele Karajlić za MONDO
Prema njegovim riječima, fascinantno je gledati iz tog ugla raspad te zemlje i silinu mržnje kakva se pojavila devedesetih.
"Pazite, pogledajte 45-50 godina stabilnog razvoja Jugoslavije, sa svim onim elementima što je ona značila u međunarodnim relacijama, kao i sa svom ovom popularnom kulturom koja i danas živa i koja je nenadjebiva... Kako je bilo moguće da se na taj način sve to raspadne? Da ja živim 2150. godine i da čitam knjige iz istorije s kraja 20. vijeka, možda bi mi bilo sasvim jasno da jedan religiozni animozitet postoji tu više od 1.000 godina i da je normalno da posle jednog tajm-auta od 50 godina ti narodi i te vjerske zajednice ponovo dođu u sukob. Ali kad gledate iz perspektive onoga koji je zaista živio u tom vremenu, onda zaista sebi postavite pitanje - kako je to moguće? Bilo je iznenađenje kako smo mi lako uhvatili jedni druge za vratove iz one, objektivno, ljepote, jer objektivno je bio mir, stabilnost, san i ideja. Iz toga mi ulazimo u krvavi rat. E, takvo iznenađenje nam se može ponovo desiti - da iz ovog neurotičnog stanja u kome se nalazi ne samo Balkan, nego i cio svijet, uplovimo u neke mirne vode", kaže Nele.
Jesmo li se toliko i tako ubijali jer smo se toliko voljeli?
"Obično kažu da se najviše mrze oni koji se između sebe jako dobro znaju. Svi građanski ratovi imaju, pored onog profesionalnog dijela gdje ubijaš jer ti je tako naređeno, i onaj emotivni dio", napominje Nele.
Podsećamo ga da je bilo onih koji su se pitali kako baš da ze zakrvi u Sarajevu jer je ono bilo po mnogo čemu specifično, ali da je s druge strane bilo i onih koji su rekli - pa gdje će se zakrviti ako ne tu.
"Očigledno da su ovi drugi bili u pravu. Sarajevo je kao neka vrsta odjeka tih civilizacija. Jerusalim je autentično mjesto sukoba. Tu je jasno da je između Jehove, Isusa i Alaha petnaest metara. Tu je korijen svih tih monoteističkih nerazumijevanja i razmirica. Bez obzira što nijedna od tih religija ne zagovara to. Ali jedno je ono šta piše u knjizi, a drugo je kako to ljudi tumače. A Sarajevo, odnosno Bosna, odnosno bivša Jugoslavija odjek su nekih civilizacija. Mi smo, što reče Sveti Sava, istok na zapadu i zapad na istoku. I onda se preko te Drine prelivaju uticaji i kad god se negdje napolju zatrese, onda mora i kod nas mora malo da bude trusno. Pitanje je samo do kada će to trajati. Sve ima svoj kraj, pa i civilizacije", kaže Nele.
Govoreći o odnosu umjetnosti i politike, Karajlić kaže kako su umjetnost uvijek preplitala sa politikom i da ona nije mogla da bude imuna na politiku.
"Na kraju krajeva, ona je morala i da zavisi od politike. Ne bi bilo Leonarda da Vinčija, da nije bilo frajera koji je izvadio pare da se to naslika. Ili Mikelanđelo. Tu je neki Mediči došao i rekao – Vidi, lave, evo ti pare. I onda je on morao da ostane umjetnik do kraja, ali i da ispoštuje barem minimum zahtjeva svojih nalogodavaca. I onda je tu uvijek bilo trvenja. Paradoksalno je da su neka od najslobodoumnijih umjetničkih djela nastala u društvima koja su bila vezana lancima. Nema bolje književnosti od ruske književnosti za vrijeme carske Rusije, za koju ne možemo reći da je bila demokratska. Tad je letjela glava ako se kaže pogrešna riječ. 'Majstor i margarita' je napisana u vrijeme najcrnjeg Staljinovog perioda. A, da ne govorim o latinoameričkoj književnosti koja je pisana u zemljama koje su uglavnom bile pod određenim vojnim huntama. Ivo Andrić je svoja dva najvažnija djela napisao pod bombama. Nemoguće je da politiku odvojimo od umjetnosti, a sa druge strane nemoguće je da nema slobode. Sloboda je nezaustavljiva, ona će uvijek negdje da iscuri", priča Nele.
Ističe da su godine eksplozije popularne kulture – a to su šezdesete, sedamdesete i osamdesete – bile godine posebnog nadahnuća.
"Tada je cijela planeta živela jednu utopiju i iz te utopije moralo je da se desi da se pojave Bitlsi, Stounsi, da imamo neviđenu jugoslovensku kinematografiju. Da imamo rok scenu u kojoj nijedan od rok bendova nije poželio da svira napolju, jer nije htio da gubi vrijeme. Devedesete su na neki način zapljusnute tom idejom. I otud mi u devedesetim imamo i filmska i muzička djela koja su ostajala kao dio nekog kulturnog nasleđa naših naroda. “Lepa sela lepo gore” i “Andergraund” su mnogo kvalitetnijiji filmovi, na neki način, od 90 posto filmova snimljenih u onom zlatnom dobu jugoslovenske kinematografije. Ali i ti filmovi su bili nadahnuti tom utopijskom slikom u kojoj su autori tad živjeli. E, ta utopijska slika je nestala. Ne samo kod nas, nego i u svijetu. Ljudi su prestali da vjeruju u raj, odnosno kapitalistički sistem, koji se pretvorio u jednu ozbiljnu hobotnicu, uspio je da nas uvjeri da već živimo u raju. I da nema potrebe da sanjamo. Tako da je zapravo ulazak u šoping mol u stvari ulazak u ono što ste vi trebali da izgradite i zbog čega su se hiljade i hiljade mladića i djevojaka šezdesetih godina skupljali po velikim festivalima i slušali Džimija Hendriksa. Njihov san je bio da uđemo u šoping mol", rekao je dr Karajlić.
Nele napominje da kad imate nedostatak utopije i nedostatak ideje ne možete očekivati Bulgakova.
"Onda morate shvatiti da je kastriran svaki umjetnik koji tu sada radi. Ali ne u tom vulgarnom političkom smislu – da li on smije nešto da kaže protiv kralja, cara, predsjednika, ministra, kancelara… To je besmisleno. On je kreativno kastriran. Ako je umjetnik kreativan, on će znati da ubode gdje treba i da taj ubod bude dovoljno jak onome ko je na vlasti, ali da mu ne može ništa. Odnosno da tim svojim ubodom pacifizira, smiri taj odnos između onog koji rukovodi i onih kojima se rukovodi. Nedostatak te utopije pravi od čovjeka konzumenta. Vi sada imate potpuno obrnut slučaj od onoga što je bilo, recimo, osamdesetih u muzičkoj industriji. Publika je tada, kada smo mi svirali, bila ta koja je tražila nove pjesme. I vi ste kao publika trčali i gledali i kupovali nešto što je novo. A danas publika sjedi kod kuće, a vi kao autor morate da im se nametnete i da preko tih silnih društvenih mreža naturate svoju kompoziciju. I onda bude – objavio sam novi singl, pogledalo ga je već milion ljudi. A nije milion ljudi otišlo da kupi našu ploču. Milion ljudi sjedi kući i hekla po internetu", kaže Nele i dodaje:
"Može se desiti ogromna zabuna da je u ovom momentu neki momak u Liverpulu sto puta talentovaniji od Bitlsa, ali nema nikakvih šansi, jer nije njegovo vrijeme. Za razliku od onog doba kada smo svi trčali da gledamo Bitlse, jer je bilo vrijeme nadahnuća u kome je neko ko tako nešto radi i svira lider, a ne neka, uslovno rečeno, propagandna mašinerija. Ako mogu da poredim sa poljoprivredom – vi imate vrijeme kada se rađaju šljive. I posle toga, kad to vrijeme prođe, sad je to tlo pogodno za, recimo, grožđe. Ali se u tom periodu kada je pogodno za grožđe pojavi negdje neka šljiva koja je slađa od svih onih ranijih. Ali vas ona ne zanima. Vi uzgajate grožđe jer je vrijeme za grožđe."
Govoreći o ratnim devedesetim i raspadu jednog sistema, Nele kaže da se njegov sistem raspao prije rata, kada je vidio rezultate izbora i kada je shvatio da je to okruženje u kome je rastao zapravo ogromna manjina.
"Shvatio sam da je istorija iz onih knjiga mnogo jača od onoga što smo mi doživljavali kao stvarnost. Mi smo u stvari živjeli u iluziji, u jednom Diznilendu. Hvala Bogu da je tako, jer sad znam sliku i jednog i drugog. E sad, kad se raspao Diznilend, onda je to bilo kao da je brod potonuo, a mi isplivali na neke obale. Svi smo se snalazili kako smo mogli i umjeli. Neko je ostajao, neko je odlazio, neko se vraćao. Šteta je što do sada nema velikog umjetničkog djela koje govori o toj problematici. O tom eksplozivnom izbjeglištvu. Ovo danas što gledamo, ove migracije sa istoka na zapad su sporovozne. A ono je bilo eksplozivno – u 12 i 15 si pripremao ručak, a u pola 3 si već bio u Beogradu bez ičega. Koliko je to ludilo bilo. Sjećam se mog druga koji je došao iz Sarajeva bez ičega. Nije imao ni ličnu kartu. A onda je riješio da se oženi. I onda je morao da nađe nas dvojicu ili trojicu da svojim potpisom potvrdimo da se on zove Petar Petrović. To je bio jedini način da se čovjek oženi. To eksplozivno izbjeglištvo je takav fenomen da nema sumnje da ću ja svoje neko buduće djelo posvetiti tome. Fali taj neki 'road movie' o čovjeku koji je u 12 i 15 spremao ručak, a u pola dva već bio u nekom prevoznom sredstvu preko Grbavice, pa na kraju završio u Kanadi", kaže Nele.
OK, Kanada... ali ljudi su ovdje bile izbjeglice u sopstvenoj zemlji. Taj neko je samo prešao granicu Bosne i Srbije, zar ne?!
"To mI ni nikad nije bilo jasno, zašto su vlasti ovdje toliko kočile tu administraciju. To je bila neka čudna politika. Ja se sjećam da smo moj brat, Emir, njegov sin i ja išli u Crnu Goru da dobijemo državljanstvo, jer je ona kao dio Jugoslavije imala liberalniji stav prema nama koji smo došli preko Drine. To mi nije bilo jasno, jer sam računao da nas bude više. Tek sad je došlo do toga da ako si Srbin, ako se osjećaš kao Srbin, da možeš da dođeš da dobiješ ovdje i papirologiju. To je kod naših komšija bilo normalno. Kod Hrvata je mislim to bilo od prvog dana. A kod Jevreja da ti ne pričam. Ako ti je tetkina tetka jevrejka – dođi ovamo, ti si naš sto posto. Drugi problem je bio ta neurotičnost tog ratnog perioda gdje formalno niko nije bio u ratu. Mi to zaboravljamo – niko nije proglasio ratno stanje. Ni Srbija, ni Republika Srpska, ni Bosna. Kao sve je u redu, ali sjutra mogu da te spakuju u povedu na front. I naravno najdramatičniji period tog eskplozivnog izbjeglištva je to saznanje – ko je poginuo, ko je živ, gdje se ruši, gdje se gradi. Ne ponovilo se", rekao je Nele.
Govoreći o NATO bombardovanju 1999, Nele kaže da su Srbi sa neke istorijsko-političke ali i vojne tačke gledišta imali veliku sreću što se interesi zapada sa interesima lokalnog stanovništva u bivšoj Jugoslaviji nisu poklopili 1995.
"Da je 1995. pokrenuta kampanja 19 zemalja protiv Jugoslavije, onda bi teško bilo održati ovo brojno stanje Srba preko Drine koje imamo danas. Bilo bi tada kuku i naopako. Međutim, da li zbog istorijskih okolnosti ili nečije vještine, to je odgođeno na četiri godine. Kad je počelo bombardovanje 1999. niko nije znao na šta će izaći. Ja sam znao da će oni krenuti silovito, ali nisam imao pojma da će prvu noć i prve sekunde bombardovati Beograd. Čim je krenulo bombardovanje Jugoslavije bilo je jasno da oni sada bombarduju Srbiju i zbog stvari od ranije. Ne mislim samo na devedesete, već i na period od 1804. kada smo počeli da dižemo glavu. Tada mi se i najviše probudilo osjećanje protiv nepravde koju srpski narod proživljava. Nikad nisam imao jak osjećaj da sam Srbin. Čak još uvijek mislim da imam jugoslovenski koncept u duhu. I dalje mislim da je Krleža moj pisac, da je Vlatko Stefanovski moj omiljeni gitarista. I kad kažem – naš – ja još uvijek mislim na nas. Nemam taj srpski nacionalni osjećaj izražen. Ali imam izuzetno jak osjećaj protiv nepravde. To što se Srbima uradilo u 20. vijeku je onako, u najmanju ruku nemoralno. E sad, što smo se mi tu napenalili… Najvjerovatnije što smo nasred puta", kaže on.
O situaciji koja se dešava na Kosovu gdje se srpski manastiri predstavljaju kao kulturno blago nekog drugog naroda, Nele kaže:
"To moćni uvijek rade. Ali kada je to radila rimska, osmanska, ili austrougarska imperija, onda si nekako mogao to da prihvatiš zbog činjenice da su to imperije i da ima neki gazda koji kaže da će tako i tako biti. Bez ikakve demokratske procedure. Danas je situacija gora. Danas tebe uvjerava da nisi ti ogromna mašinerija iza koje stoji parlamentarna demokratija. Ti možeš da shvatiš da sultan kaže – skidajte to i gonite se odavde ali ne možeš da shvatiš da Kongres to izglasa. Kongres u kome ima 400 i nešto ljudi koji su birani od 300 miliona ljudi. Ti si kroz neki proces anatemisanja anatemisan od čitave jedne zajednice. U ono doba si bio anatemisan od Cezara. Lakše čovjek prihvati kada je autokratija. Ako te anatemiše zapadna demokratija, to znači da ili nema demokratskog razmišljanja ili su svi ludi. Nemoguće je da manastir pripada nekome ko ga je prije 15 godina rušio. Kako može da pripada nekome ko je lomio krst sa tog manastira?"
"Nema tu puno milosti. Pitanje opstanka je pitanje borbe. E sad, ta borba može da bude - da se uzme oružje i ide u podrum, a može i da se krene litijama. Pa da vidimo ko je izdržljiviji. Ono što je sigurno je da su mnoge civilizacije nestajale zbog toga. Srbi su čudom ostali uopšte zabilježeni, i ostali da govore ovim jezikom i ostali da imaju ovu duhovnost koju imaju danas. Kad pogledaš istoriju – od pada Smedereva, do uspostavljanja patrijaršije je prošlo skoro 100 godina. Mi skoro 100 godina nismo imali ni mamu ni tatu. Imali smo poeziju, ona nas je držala oko jedne vatre. Ona je zapravo bila ta vatra. E, kad se crkva ponovo uspostavila, onda je kao bilo lakše. Ali opet je bilo povuci-potegni, raspojasani između dvije imperije. I tu raspojasanost mi i danas vidimo uživo. Danas vidimo da kad se nešto potrese na Kosovu da se to odmah trese u Republici Srpskoj. Najtragičnije je to što nema tu toliko ljudi da se ne može živjeti normalno i lijepo", kaže dr Nele Karajlić.