Požar, koji je izbio jedan čas poslije ponoći u noći između 3. i 4. marta 2004. godine, širio se preko krovova i potpuno je uništio dio manastirskog kompleksa od igumanove kelije, dio konaka sve do Pirga Svetog Save, a van domašaja vatre na sreću ostali su crkva Svetog kralja Milutina, riznica, arhiv i biblioteka.
Sjeverozapadni dio izgorjelog konaka podignut je 1821. godine. U njemu su se nalazili administrativna uprava manastira, gostoprimnica i sobe za smještaj gostiju.
U požaru je nastradao i Bijeli konak, podignut 1598. godine, koji je bio u fazi obnove, kao i četiri paraklisa u sastavu sjevernog dijela konaka, sa vrijednim freskama iz 17., 18. i 19 vijeka. Od 42 ikone koje su bile zahvaćene vatrom spaseno je svega 14.
Gradnja manastira Hilandara, koji je pod zaštitom Uneska, počela je 1198-1199. godine u vrijeme velikog župana Stefana Nemanje, rodonačelnika dinastije Nemanjić, koja je dva vijeka vladala Srbijom.
Hrisovulju kojom se odobrava osnivanje srpskog manastira i garantuju sve povlastice koje pripadaju svetogorskim svetinjama monaške države na Atosu /u današnjoj Grčkoj/ izdao je vizantijski car Aleksije Treći Angel.
Saglasnost za gradnju stigla je iz tadašnjeg svetogorskog protata i manastira Vatoped, koji je nekoliko godina ranije primio u svoje okrilje Stefana Nemanju i njegovog sina Rastka Nemanjića, potonje srpske svetitelje Simeona i Savu, osnivača srpske crkve i prvog arhiepiskopa.
Novčane izdatke za gradnju manastira preuzeo je novi vladar, prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, sin Stefana Nemanje.
(Beta)