Mirjana Đurđević je, prije dvije godine, objavila prvi srpski špijunski roman čiji sadržaj veoma podsjeća na život “dr Dabića”
U slučaju romana "Prvi, drugi, treći čovek" Mirjane Đurđević, u kome je autorka 2006. "otkrila" kako se skrivao Radovan Karadžić, poslije otkrića koja su uslijedila nakon njegovog hapšenja, moglo bi se moglo pitanje da li je "umjetnost potkazala život".
Inspirisana vječitim pričama o najtraženijem haškom optuženiku, tačnije o "lovu" na Karadžića, Đurđevićeva je izmaštala prvi pravi srpski špijunski roman, u kome je glavni lik baš bivši vođa bosanskih Srba.
Književnica se dosjetila da ga "sakrije" u jednu beogradsku ordinaciju u kojoj radi kao psihijatar, a posjećuju ga "uposlenici" raznih "službi" - od domaćih do ruskih i američkih, jer je Beograd stjecište svjetske obavještajne elite.
U vrijeme kada je roman pisan, izdavač zrenjaninska "Agora je smatrao da mora da požuri sa njegovim objavljivanjem, strahujući da bi Karadžić mogao biti uhvaćen, pa ne bi vrijedjelo da se ulaže novac u priču koja je "pase".
Za protekle dvije godine roman je zabavljao brojne čitaoce i naišao na veoma dobar prijem kod kritike, pa se našao i u najužem izboru za NIN-ovu nagradu.
Prije dvije godine na sajtu "Knjigainfo" pojavio se prikaz u kome se za temu romana kaže da je "vise nego u skladu sa duhom (ne)vremena - različiti svjetski špijuni i njihovi domaći pomagači špartaju prošle jeseni (2005) po Beogradu, što tražeći, što skrivajući, na preciznim i prepoznatljivim lokacijama, izvjesnog psihijatra, koga haški istražitelji klasifikuju kao Personu broj 1 među optuženima za ratne zločine."
U nastavku teksta autor piše da Đurđevićeva, "sa već dokazanim i nagrađenim smislom za dobar zaplet i dramatične obrte, sve do uzbudljivog finala, suvereno vodi priču kroz lavirinte sa bezbroj slijepih ulica, tjerajući čitaoca da se upita zašto Rusi 'skrivaju' ovog optuženika, za koga ovog puta radi detektivka Harijeta, ko je saradnik CIA, a ko dvostruki špijun..."
Gledano danas, ova knjiga poziva na novo čitanje da se uporedi piščeva mašta sa događajima koji priči daju ono što se u književnosti naziva "epilog".
Aristotel je primijetio da "umjetnost podržava život", ali se odavno pokazalo da može i obrnuto da "život podražava umjetnost".
(Tanjug)