Prošlo je tačno deset godina od jezive tragedije u Veterniku u kojoj je Arpad Sabo svirepo ubio svoju suprugu Slavicu (24) i četvoromjesečnu ćerkicu Nikolinu.
Prošlo je deset godina od nezapamćene tragedije u Veterniku nadomak Novog Sada koja je zauvijek zavila u crno porodicu Đurđić i šokirala čitavu javnost.
Tog kobnog dana, 14. avgusta 2016. godine, zvjerski su prekinuta dva mlada života - Slavica Đurđić (24) i njena četvoromjesečna ćerkica Nikolina svirepo su ubijene u svom porodičnom domu.
Zločin koji po svojoj hladnokrvnosti i surovoj prirodi ne prestaje da ledi krv u žilama počinio je Slavicin suprug i Nikolinin otac, Arpad Sabo, koji je osuđen na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora.
Ipak, ni čitava decenija koja je protekla ne donosi utjehu, niti smanjuje težinu tišine koja je ostala iza Slavice i male Nikoline. Njihov otac i deda, Duško Đurđić, u potresnoj ispovijesti za "Blic" otvara dušu o nesnošljivoj agoniji koja ne prestaje, o neopisivoj praznini u srcu i nemirima koji ga svakodnevno more.
Kroz kakve sve unutrašnje lomove prolazi čovjek kome je u jednom trenutku otrgnuto sve što je volio i kako izgleda nastaviti život kada shvatite da za vašu bol ne postoji čak ni riječ u srpskom jeziku, Duško svjedoči riječima koje kidaju dušu.
Potraga za riječju koja ne postoji i beznađe u kojem nema odgovora
Prvi i najteži udarac nakon tragedije bio je suočavanje sa činjenicom da je svijet stao, a da se odgovor na pitanje "ko smo mi sada", koje su Duško i njegova supruga Ljiljana tražili, ne može pronaći ni u jednoj knjizi, vjeri ili jeziku.
Duško opisuje neopisivu prazninu koja čovjeka zatekne kada shvati da ne postoji zamjenska riječ za roditelja koji izgubi svoje dijete.
"To je pitanje koje zatekne čovjeka u momentu iz koga shvatiš da je jako teško naći odgovor. Jedno od rijetkih pitanja na koje čovjek ne može da pronađe odgovor, pogotovo što si svjestan toga da ne postoji zamjenska reč. Znamo da su djeca koja izgube roditelje siročad, da je suprug kad izgubi suprugu udovac, a žena koja ostane bez supruga udovica. Pokušavao sam da nađem preko interneta u svim narodima, u svim vjerama, u svim jezicima bilo kakvu informaciju... I jednostavno niko na svijetu nije mogao da smisli takvu riječ, kao što vjerovatno ni sam Bog nije mogao da smisli jer nije vjerovao da postoji šansa da se tako nešto desi", priča Duško.
Shvativši da su gubitkom ćerke i četvoromjesečne unuke ostali bez ikoga, Duško je morao da pronađe snagu da nastavi dalje, prije svega kako bi se brinuo o supruzi Ljiljani koja je bila potpuno zdravstveno i psihički slomljena.
"Shvatio sam da moram da budem taj koji će da nastavi da održava to života što nam je ostalo posle svega toga. Jednostavno tražimo načina kako da sve to prebrodimo, bez obzira što više onaj život koji smo imali ne postoji, niti može da postoji", priča dalje on.
Prvi znaci sumnje i krvavi predznaci zločina
Vraćajući film u nazad, Duško se prisjeća samog početka i prvih susreta sa zetom, kada se rodio crv sumnje da se iza prividno mirne fasade krije nešto opasno. Prvi signal za Duška bio je miris alkohola i specifično ponašanje njegovog zeta, ali je ćerka Slavica u početku odbijala da prihvati roditeljska upozorenja, vjerujući da su u pitanju samo "muška posla" i da je on dobar prema njoj.
Međutim, kada je Slavica ostala u drugom stanju, nasilnička priroda i nesuglasice počele su brzo da eskaliraju. Duško se sa jezom prisjeća trenutka koji je bio konačni "šlag na tortu" i pokazatelj da u toj vezi nema nikakve bajke.
"Ispričala je majci priču kako je on na imanju gdje je radio ubio jagnje. E to je za mene bio šlag na tortu i to je potvrdilo sve moje sumnje. Uzeo je motku i pretukao jadnu životinju pred Slavicom koja je vrištala, a on se nije obazirao na to i kasnije se ponašao kao da je to sasvim normalna stvar, kao da je to morao da iskali iz sebe", prisjeća se Duško.
Kada je Duško pokušao nasamo da razgovara sa ćerkom i upozori je da takav bijes sjutra može eskalirati u još strašnije stvari, naišao je na zid suza i preklinjanja.
"Počela je da me moli i preklinje: 'Tata nemoj da se miješaš, nemoj molim te, ja ću to sve, ja ću ispraviti tu situaciju'. Stvorile su se suze i počela je da plače predamnom. I onda sam ja stao i razmišljao: kako da dozvolim sebi da povrijedim svoje dijete? Zato hoću da kažem da ljudi ne treba da dozvole svojoj djeci, pogotovo ženskoj, da sami rešavaju svoje probleme. Nema tih suza koje mogu čovjeka da zaustave da se ne umiješa i zaštiti svoje dijete", kaže Duško iz ove perspektive.
Prijetnje bombom
Nakon rođenja male Nikoline, obaveze i bijes zbog novca koji više nije mogao nekontrolisano da troši po kafanama dovode Arpada do novih izliva bijesa. Za Uskrs je, kako kaže Duško, izbila žestoka svađa preko telefona, koja se završila direktnom prijetnjom smrću čitavoj porodici.
"Na kraju se izrodilo to da me je izvrijeđao, mrtvu majku mi je psovao... Na kraju je rekao: 'Sad ću da se spremim i dolazim da vas pobijem! Baciću vam bombu u stan i ubiću vas sve'", prisjeća se Duško koji je odmah, uplašen za život porodice, otišao u policijsku stanicu, ali se tamo po prvi put sudario sa hladnim zidom birokratije i sistemskim propustima.
"Ispričao sam dežurnom inspektoru cijelu priču, a čovjek me samo pogledao i rekao: 'Gospodine, mi ne možemo ništa da uradimo po tom pitanju... Ako ona ne prijavi, tu je završena priča'", kaže Duško.
Ova gorka spoznaja natjerala je Duška da se kasnije aktivno zalaže za izmjene zakona i to na taj način da bilo ko (roditelj, komšija, rođak) može prijaviti nasilje u porodici, ali i za drastično pooštravanje kazni i uvođenje smrtne kazne za zvjeri koje oduzmu nevin život.
"Ne može čovjek da ubije svoje rođeno dijete staro četiri mjeseca i da leži negdje i da diše vazduh, a one ne dišu... One su pokopane, ispod zemlje, a on ostaje na vazduhu, hrani se... To je nama nezamislivo. Za mene su oni divlje zvjeri i čudovišta", priča Duško i kaže da mu je drago što su zakoni konačno promijenjeni te da sada svako može da prijavi nasilje u porodici i da su kazne pooštrene.
Hladnokrvno lice zlotvora na sudu
Ono što je Duška, Ljiljanu i čitavu javnost dodatno prestravilo tokom istrage i suđenja bila je jeziva, apsolutna hladnokrvnost ubice. Ni policajci, ni inspektori, ni tužioci nisu mogli da veruju sa kakvom distanciranošću se monstrum držao nakon što je zverski oduzeo dva života.
"Ponašao se tako kao da priča o nečemu sasvim normalnom, kao da ide na pijacu ili u trgovinu... Ne priča o tome da je ubio svoje rođeno dete, da je ubio svoju ženu, da je izmasakrirao njih dvoje. Svi su sa nevjericom slušali i gledali. Na suđenju sam konstantno pratio njegovo lice. Nigdje nikakve mimike nije bilo, nikakvog trzaja. Bio je svjestan apsolutno svega", prisjeća se Duško.
Gledajući monstruma koji sjedi u sudnici bez ikakvog traga pokajanja, kao da se suđenje uopšte ne odnosi na njega, Duško je donio ključnu odluku - neće mu dozvoliti da postigne konačnu pobjedu tako što će ih slomiti.
"Shvatio sam da ne dam, ne dam da dozvolim da on pobijedi! Onda sam počeo postepeno da stavljam taj neki oklop, da se zatvaram, da moje emocije ne eskaliraju u neki bijes ili mržnju u javnosti. To smo uradili i supruga i ja! Ja sam inače i dalje dosta komunikativan sa ljudima, znam i da se našalim, ali šta je u meni, to samo ja znam. Ne mora taj čovjek kome uputim osmijeh da zna šta se dešava u mojoj duši i mom srcu. Odredio sam sebi taj način da bih opstao što duže i čuvao sjećanje na ćerku i unuku", priča on dalje.
Žao mu je, kako kaže, što nije pronašao utjehu ili neki dobar savjet za suprugu i sebe u vidu psihološke pomoći od strane nekih institucija jer su i oni kao roditelji prema njegovim riječima na neki način žrtve a ne samo oni koji su nastradali. Tvrdi da bi nadležni i na tome trebali da porade i da pruže pomoć i onim žrtvama koje su preživjele te da se nada da će se to uskoro i desiti i takve institucije ili savjetovališta oformiti.
"Čudovišta su pobjegla iz bajke"
Iz neopisivog bola, potrebe da sačuva uspomenu na Slavicu i Nikolinu i želje da upozori društvo na opasnosti koje nas okružuju, nastala je Duškova knjiga "Čudovišta su pobjegla iz bajke". Naslov knjige nosi stravičnu poruku o realnosti u kojoj živimo.
"Sve te ale i bauci što vrebaju iz mraka polako se prikradaju da naruše mir i sreću. Nismo svjesni njihovog postojanja sve dok nije kasno. Navikli smo na ljepotu, učili su nas kroz bajke o prinčevima, princezama, junacima i čudovištima. Ali... Kroz tu priču je jasno stavljeno do znanja da je taj zet u stvari jedno od čudovišta koja se kreću među nama i koje ne možemo da prepoznamo dok ne preraste u nešto sve gore i gore", objašnjava Duško.
Za njega, papir i olovka postali su jedino utočište i slamka spasa u trenucima kada bi bol prijetila da ga potpuno uništi.
"Zahvalan sam sam sebi što sam došao na ideju da pišem. Vjerovatno mi je to pisanje spasilo život u svim tim momentima, da kroz te pisane riječi izbacim sve ono što me muči i što mi je teško na srcu", kaže Duško a njegove knjige možete pronaći na njegovom fejsbuk profilu.
Iako je od zločina prošla čitava decenija, Duškova i Ljiljanina borba i dalje traje svakog dana. Duškovo svjedočenje ostaje kao vječna opomena društvu, ali i kao spomenik ljubavi jednog oca i dede koji u srcu i dalje nosi svoja dva anđela.
(Blic/MONDO)