Hrvatskoj prijeti opasnost od ekstremizma i posebno neoustaštva - upozoravaju razne organizacije i pojedinci iz civilnog sektora.
Rasizam se u novijoj hrvatskoj istoriji ispoljava na različite načine: na fudbalskim utakmicama navijači sa tribina bacaju banane na tamnopute igrače, a na koncertima jedne od najvećih domaćih pjevačkih zvijezda (Tompsona) obožavaoci nesmetano ističu fašističke simbole.
Prošle godine spriječen je koncert njemačke neonacističke grupe "Blu Maks" u Bukovju kod Križevaca, a ove godine svijet su obišle slike iz Splita u kojem je grupa građana divljački napala aktere gej parade u Splitu - navodi "Dojče vele".
Marko Jurčić iz Centra za LGBT ravnopravnost desni ekstremizam u Hrvatskoj dijeli na neoustaštvo koje ima oblike institucionalnog organizovanja kroz brojne političke stranke i posjeduje nekakvu logistiku, te na manje vidljiv neonacistički pokret koji je za razliku od neoustaštva, definisanog nacionalnim odrednicama i Drugim svjetskim ratom na području Hrvatske, orijentisan na rasnu priču.
Takva vrsta ekstremizma više je vezana uz sport i prisutna je od stadiona do manje organizovanih i slabo povezanih grupa koje nemaju problem sa umrežavanjem sa sličnim grupama u Srbiji, Bugarskoj ili Velikoj Britaniji.
Sa ovom podjelom slaže se i Alen Budaj, direktor Margelovog instituta iz Zagreba, nevladine organizacije jevrejske nacionalne manjine, koji smatra da u Hrvatskoj ne postoji toliko velika opasnost od neonacizma, koliko od neoustaštva koje u ovom trenutku najorganizovanije "živi" na internetu.
Oni koji promovišu takvu ideologiju većinom se okupljaju oko internetskih stranica, foruma i Jutjub kanala kojima distribuišu svoje ideološke materijale.
Riječ je o mladim ljudima koji su već od malih nogu u svojim porodicama zaraženi "klicom" neofašizma i neoustaštva, kaže Budaj i dodaje da ti ljudi jako dobro znaju što je nacizam i što znače pozivi na ubistvo neke grupe.
"Oni su toga svjesni i očigledno misle da svojim radikalnim ponašanjem doprinose ovoj zajednici, baš kao što su to mislili pripadnici ustaške mladeži 1941. godine", kaže Budaj.
Najveću opasnost on vidi u hrvatskim neparlamentarnim ultradesnim strankama koje u svojim programima imaju elemente neoustaškog ekstremizma, posebno ako bi u uslovima ekonomske krize takve stranke izašle na realnu političku scenu i postale dio vlasti.
Kada je riječ o neonacistima čije virtuelne zajednice funkcionišu u međunarodnim okvirima, oni nimalo ne sumnjaju u nadmoć bijele rase koju treba sačuvati po svaku cijenu. Isto je i sa neoustašama koje istoriju hrvatskih prostora ispisanu u proteklom vijeku nazivaju "krivotvorenom", a jedini opstanak hrvatske države vide u očuvanju i predstavljanju "vrijednosti NDH", države koja je funkcionisala pod protektoratom nacističke Njemačke.
Virtuelna druženja koriste za razmjenu pisanih i video-materijala, ideološke rasprave, a neki među njima su pravi kolekcionari zabranjenih oznaka koje se mogu nabaviti direktnom razmjenom ili internetskim aukcijama.
Problem je i što ekstremno desne, ali i srednje desne stranke pokušavaju da izjednače antifašizam sa komunističkim režimom. Takvi pokušaji relativizacije su opasni, kaže direktor Margelovog instituta kojem je nedopustivo antifašiste proglašavati zločincima.
(SRNA)