Čuveni srpski novinar je svojevremeno objasnio uzroke sukoba između premijera Srbije i komandanta Crvenih beretki, tvrdeći da su njih dvojica započeli borbu za moć u posmiloševićevskoj Srbiji koja je, po njemu, mogla da se završi samo smrću jednog od njih.
Aleksandar Tijanić bio je, po mnogima, jedan od najboljih srpskih novinara. Preminuo je 28. oktobra 2013. godine u 63. godini ispred ulaza u svoju zgradu. Nakon smrti, posthumno je objavljena njegova knjiga „Ja. I niko moj“, koja sadrži tesktove u kojima je britko i bespoštedno skenirao političku scenu Srbije i počivše Jugoslavije od kraja osamdesetih do svojih poslednjih dana koje je proveo na čelu RTS-a.
U jednom od tekstova osvrnuo se na odnos ubijenog premijera Srbije Đinđića i nekadašnjeg komandanta Crvenih beretki Milorada Ulemeka Legije, tvrdeći da su njihove metode djelovanja bile istovjetne, te da su u jednom trenutku ušli u sukob koji je mogao da se završi samo smrću jednog od njih dvojice.
Heroji iz iste matrice
"Đinđić i Legija proizvod su istovjetne matrice za štancovanje ovovremenih heroja. Obojica vode svoje vjernike kao lideri kulta. Propisuju svoje zakone. Sami kažnjavaju, sami nagrađuju. Istovjetni su metodi regrutacije, drilovanja, kalemljenja osjećaja nadmoći, veličine, dizajna, neosjetljivosti na tuđu bol i tragediju drugih. Pukovnik nije mogao da bude Legija a da nekoga ne pretvori u žrtvu. Ali, Đinđić nije bio premijer ako oni s druge strane nisu zavedeni kao potpuni gubitnici. Cinični politički kalkulator i hladni životni amputator. Moć proistekla iz straha, moć istočena iz smrti. Obojica sa sviješću da neće trajati vječno. Ni to što rade. Ni oni sami. Pod nedisciplinom, jedan je smatrao odbijanje da se ubije ili umre. Drugi, svako osporavanje apsolutne dominacije zavodio je kao neoprostivi neprijateljski gest. Predator u životu i mesožder u politici. Obojica na uskom vrhu mitske piramide heroizma. Nepodnošljivo uspješan koktel u naciji koja je samoubilački romantizovala rat, bijedu, žrtvovanje, vođu, ubice, smrt, prošlost, vlast, mafiju, korupciju, bogatstvo i kriminal", napisao je Tijanić u svojoj kolumni za NIN 28. avgusta 2003. godine, koja je publikovana i u njegovoj, posthumno objavljenoj knjizi „Ja. I niko moj“.
Tijanić je tvrdio da je posle petog oktobra 2000. i smjene vlasti u Srbiji, postavljeno ozbiljno pitanje: Ko vlada Srbijom – DOS ili mafija?
"Sve sudbinske odluke u Srbiji proistekle su iz volje Đinđića. Sem one o njegovoj sudbini. Premijer je neštedemice davao svom ukusu ono što je njegov karakter trebovao od njegove sujete. Samo su tako udruženi mogli da pobijede njegovu inteligenciju. Samo je pod tim uslovom mafija sazrijevala brže od Srbije. Možda zato što ona jeste Srbija. Novac, testosteron i moć, postavili su pitanje: ko vlada Srbijom? Legija, koji je petog oktobra oprostio život Đinđiću, ili Đinđić koji se dvije godine posle petog nije usudio da ospori eksteritorijalnost Legije i njegovih samuraja. Potom je došla noć u kojoj je premijer shvatio da je njegova vlast samo iluzija. Ušao je u ratni logor pobunjenih `beretki` i našao se u funkciji taoca. Bez tjelohranitelja, bez Čede, koji je sproveden u neki hangar da sačeka kraj pregovora, bez ikakvih garancija da će odatle izaći živ ili otići slobodan, Đinđić je tada zaključio kako. Uprkos svom strahu od Legije, uprkos njihovom stvorenom odnosu u kojem je pukovnik kao alfa-mužjak dominirao, mora da pribjegne finalnom rešenju. Pukovnikova moć protiv premijerovog straha i srpskih iluzija o obojici."
Start partije pokera u život
On objašnjava da je do otvorenog sukoba između Đinđića i Legije došlo onog trenutka kada je bivši komandant Crvenih beretki shvatio da srpski premijer ima namjeru da mu uskrati moć koju je do tada uživao i za koju je vjerovao da mu pripada jer je, kako Tijanić kaže, "dva puta izdao Miloševića".
"Tada Legija, ljut na Čedu zbog sve veće javne distance dečaka koji ga je neskriveno obožavao, šalje direktnu opomenu njegovom mentoru. Kad je vrh Srbije preregistrovao Difens sa Ljilje Buhe na Čumeta Buhu, Legija je, u po bijela dana, minama poništio odluku srpske vlasti. Ove mine, to sam ja, glasio je telegram Đinđiću. Ovo što leti u vazduh, jeste tvoja odluka, a možeš da budeš i ti. Izaberi pametno. Noć u Kuli i mine u Surčinu, označili su start partije pokera u život. To je bio kraj neizrečenog pakta o nenapadanju i miroljubivoj koegzistenciji onoga koji se dva puta odrekao Slobe i to je smatrao kreditom novoj vlasti sa Đinđićem kao žirantom. Obojici je bilo jasno da se opkoljeni Legija sada vraća da naplati dug sistemu koji ga nije stvorio, ali ga je bez otpora naslijedio. U nepovratno retardiranoj Srbiji nije bilo zaštite ni za njenog prvog čovjeka. Sistem zasnovan na kriminalu, prije ili docnije, uzima taoce i one koji vjeruju da su izvan domašaja takvog sistema, njegovih običaja, presuda i dželata. Nacija bez pulsa, bez moždanih talasa, država koja ispušta zvuke jedino organa za varenje – sve je paralisano od straha pred čovjekom koji je mnogo ljudi poslao u pakao ili ih odande vadio. Legionari su, nepobitno, više voljeli svog vođu nego Đinđića njegovi. Da je bilo drugačije, ne bi bilo ovako", kosntatovao je Tijanić, a potom konstatovao da se ovaj sukob završio tako što su "obojica uklonjeni – jedan u smrt, drugi u predvorje smrti".
Umrli su zajedno
"Tako se igra političara državom, vojnika ratom, kriminalca pravdom, policajaca zakonom, još od šekspirovskih vremena, okončava tragedijom. Legija osvetu vidi samo kao ispunjenje svoje verzije pravde. Polovina Srba smatra da je Đinđić poginuo braneći državu. Drugi, da je zbog neispunjenja ugovora strijeljan u borbi javne i tajne Srbije. Blago onima koji znaju šta se desilo. Teško svima koji pamte. Kome će to reći? Kad i gdje? Dvojica idola šizofrene Srbije na banketu istorije posluženi kao glavno jelo. Ljut i uplašen. Nestereotipni negativac i nestandardni junak. Obojica uklonjeni, jedan u smrt, drugi u predvorje smrti. Zato što nisu mogli drugačije, zato što karakter jeste sudbina. Njihov život a ne njihova smrt glasnik je kolapsa države. Kraja Srbije slijepe da vidi stepen sopstvenog mutiranja i pretvaranja njenih političara u monstrume. Nije ovo priča o vrlini i grijehu, o žrtvi i zločinu, o užasu i kazni. Samo o iluziji da je sistem koji je stvorio mitski tandem, umro sa njima. Ne. On ih je ubio, da bi preživio. Za svoje fanove, Đinđić i Legija predstavljali su više od života, ali manje od smrti. Umrli su zajedno, poređani kao u životu. Ljut i uplašen. Ali ipak su umrli sami. Njihovo značenje, ono što su oličavali, tajna moć, ono više nego što se u njihovom obličju nalazilo, to je njihov testament. Naša sudbina!", zaključio je Tijanić.