Zločin koji se dogodio na Kosmetu 1975. godine, a koji je u neku ruku ostao nedorečen, sada je otkrio policajac koji je vodio tu istragu.
"Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali vjerujem da su se Albanci iz Gornjih Streoca, sela na putu Peć - Dečani, Redža Ahmetaja i Kura Mehtaja, mladići koji su na Čakoru davne 1975. ubili Branku Đukić, prethodno pokušavši da je siluju, predali zbog osjećaja sramote i stida", riječi su koje je izgovorio Veselin Simonović, penzionisani policajac, koji je ravnu Metohiju 1999. zamijenio Šumadijom, piše Republika.
Branka Đukić rođena je 1956. godine u selu Meteh, na planini Čakor. U Beranama je završila tri razreda gimnazije sa odličnim uspjehom, a onda je htjela da promijeni školu jer joj je Peć bila bliže. U ranim jutarnjim satima, 2. septembra 1975. ušla je u autobus za grad na Drimu, noseći dokumenta za školu u koju je trebalo da krene 5. septembra.
Njegova priča je "kamenčić" koji nedostaje u mozaiku o tragediji Branke Đukić, devetnaestogodišnje djevojke.
Predaja se dogodila 5. septembra, tri dana posle zločina na Čakoru. "Na besu" sam pozvan u dom zločinca Redža Ahmetaja. Iz sobe ga je izveo njegov otac, posle kafe i kratkog razgovora. Redžo, tada osamnaestogodišnjak, objasnio mi je šta je uradio sa svojim vršnjakom i saučesnikom Mehtajem. Kazao je i gdje je pištolj kojim su usmrtili lijepu Branku.
Te 1975. godine 2. septembra, dvojica Albanaca, čuvajući ovce vidjeli su učenicu Branku Đukić iz sela Meteha kako na Čakoru, kod kafane, čeka autobus za Peć. Pretpostavili su da će se djevojka vratiti kući pošto obavi posao u gradu. Napravili su joj zasjedu na putu kroz šumu, da je "osramote".
- Nisu je silovali - kaže Veselin. - Naprotiv, dobili su batine i ogrebotine i zato joj je Kur Mehtaj pucao u glavu.
Pošto su zločinci uhapšeni, na završnoj riječi suđenja u Bijelom Polju, Rade Đukić je ušao sa pištoljem. Dok se čekalo da sudije izvijećaju presudu, prišao je okrivljenima i u Kur Mehtaja pucao dva puta. U glavu i srce. Redžo se spasio, bacajući se pod noge policajcima.
"Rade je osuđen na osam godina, ali je odležao oko pola kazne. Vratio se na Čakor i nije mnogo pričao ni sa kim. U potoku, nekoliko stotina metara dalje od mjesta gdje mu je dijete ubijeno, iskopao je kamen ogroman. Sam ga je klesao danima i mjesecima. Posle je spomenik sam vukao iz potoka u planinu do mjesta gdje mu je ćerka ubijena. Tu ga je ostavio, i danas je tu", govori Simonović za Novosti.
Dobro se sjeća kako je hapsio zločince. Informaciju o ubicama je dobio od Tafa Ljokaja, koji je tada bio lokalni političar iz Dečana.
U kući Redža Ahmetaja bilo nas je za stolom nekoliko. Otac mu je bio očajan, žene su samo unijele kafu i vodu. Molio je da mu dijete ne tučemo. I ja sam dao `besu`.
Veselin dalje priča da problema nije bilo ni na Bačiji, mjestu gdje se krio ubica. Otišao je, veli, sam policijskim autom, a ubica je otvorio vrata čim je čuo kola na planini.Potom je Simonović otišao do mjesta gdje je ostavljen pištolj. Ubica Kur Mehtaj je rekao da nije htio da ubije djevojku.
"Nisam govorio dosad zbog porodice Tafa Ljokaja",kaže ovaj policijski inspektor u penziji, "Ljokaj je davno umro, a nedavno sam čuo i da mu je sin preminuo, pa nema više opasnosti da im se sunarodnici u Metohiji svete. Ovi Albanci na Kosmetu danas, nisu više oni iz našeg vremena kada se znalo da obraz i čast nemaju naciju i vjeru".
"Ovi mladići jesu počinili strašan zločin, ali su njihovi najmiliji ostali čestiti u očima Srba i Albanaca iz tog vremena. Ovo danas nije vrijeme poštenih. Znaju to Albanci. Zovu me neki od njih i danas telefonom. Mnoge je sramota današnjice. A Branka, ona zaslužuje ulicu i spomenik u centralnoj Srbiji, Kosmetu, Crnoj Gori.... Spomenik da sramoti današnjicu", završava priču inspektor.
Brankine mošti iz Meteha u Spuž prenijete su 25. avgusta 1991. po volji njene porodice. Na njenom spomeniku je uklesano: "Na Čakoru visokome, sretoše je krvožderi, što sa njima nešće poći, presudiše revolveri. Ne završi gimnaziju, no za obraz dade glavu. Ode vila u legendu i vječitu steče slavu. Osveti je otac Rade, to viteški on učini. S tim podiže vječni spomen svojoj ljudskoj veličini."
"Niko ne zna kako je Brankin otac unio pištolj u sudnicu",kaže Simonović.
"Nikad prethodno nikom nije pominjao mogućnost da se sveti. Mirno je prišao ubicama i sigurno ciljao. Nije htio nikog drugog da povrijedi. Osuđen je pred istim sudom na osam godina, uprkos tome što je napisana peticija iza koje su stajale desetine hiljada ljudi svih nacionalnosti u tadašnjoj SFRJ, sa zahtjevom da on bude oslobođen".