Prije nego što ponosno kažete "naravno", uzmite u obzir da je u ljubavi odricanje nužno, a žrtvovanje je nepotrebno
Kada vitez iz priče ulazi u borbu sa zmajem da bi spasio lijepu princezu, on postaje heroj. Motiv da neko, u želji da spase drugog čovjeka, svjesno i bez prisile ulazi u veoma rizičnu situaciju ima brojne varijacije u svim mitovima o herojima.
Kako nema garancija da će heroj pobijediti - može se ispostaviti da je zmaj jači od njega - ideja herojstva je neodvojiva od ideje samožrtvovanja. Ako je vitez ušao u borbu sa zmajem da bi spasao voljenu osobu, on daje prednost ljubavi prema drugom nad ljubavlju prema sebi. Ljubav postaje razlog za samožrtvovanje, piše "Politika".
U savremenom zapadnom svijetu sve je manje heroja. Sve je više ljudi koji izbjegavaju bilo koji rizik, pa čak i onda kada je povezan sa pomaganjem voljenoj osobi. Takođe je sve više onih koji takav izbor odobravaju.
Jedino mjesto gdje još uvjek postoje heroji jeste odnos roditelja prema svojoj djeci. Roditelji su uglavnom saglasni da su djeca važnija od njih i spremni su da se i odriču i žrtvuju za dobrobit svoje djece. Kada u tome pretjeruju, roditelji negativno utiču na svoje dijete. Ovaj negativan uticaj je odložen, tako da se pojavi tek kasnije kada dijete odraste.
Roditelji treba da znaju da je jedan od načina na koje dijete izgrađuje svoju buduću ličnost to što u roditeljima nalazi uzore. Kada ono gleda u svoje roditelje koje voli i poštuje, osjeća želju da jednog dana, kada odraste, bude isto takvo kao što su oni. Ali, ako je nešto što čini roditelj djetetu odbojno i neprihvatljivo, ovaj proces je poremećen ili blokiran. Posljedica je da dijete ne želi da liči na svoje roditelje. Ovaj proces identifikacije je veoma važan kada je riječ o roditelju koji je istog pola kao i dijete, jer dijete u njemu vidi uzor i model sopstvene polne uloge.
Na primjer, ako djevojčica ima požrtvovanu majku koja joj se do te mjere posvećuje da zanemaruje sebe i svoje druge uloge, djevojčica u njoj neće vidjeti pozitivan uzor i vjerovatno kasnije neće željeti da liči na nju. Kada odraste, ona može smatrati da je biti majka nešto što je previše zahtjevno, što traži prevelike žrtve, tako da može odlučiti da nikada ne postane majka. Isto tako, dijete koje vidi svoje roditelje koji samo rade i nikada se ne odmaraju i ne zabavljaju odlučuje da nikada neće biti kao oni. Bježeći od tog modela odraslosti, mlada osoba odbija da odraste i preuzme odgovornost.
I zato roditelji treba djeci da pokažu da vole druge i da vole same sebe. U ljubavi je odricanje nužno, a žrtvovanje je nepotrebno. Nije dobro da dijete ne želi da liči na svoje roditelje, jer tada može krenuti životnom stranputicom.
(MONDO)