Nekada je u Crnoj Gori skoro svaki grad živio od sopstvene proizvodnje
Od brendova koji su bili poznati u cijeloj Jugoslaviji, ali i šire, ostala su sjećanja, neisplaćene zarade i kosturi zgrada koje su pripadale brojnim domaćim fabrikama.
Još od tridesetih godina prošlog vijeka u Crnoj Gori se gradilo i radilo, domaća proizvodnja je cvjetala, a mladi su ostajali u gradovima u kojima su rođeni, jer posao je bio tu i trbuhom za kruhom se nije moralo ići.
Procvat industrije i proizvodnje u našoj zemlji koji je trajao decenijama i bio na glasu svuda u regionu, početkom devedesetih počeo je da se srozava i u narednih trideset godina Crna Gora ostala je bez svojih prepoznatljivih brendova.
Poslove je izgubilo hiljade i hiljade radnika, od kojih većina uzaludno godinama traži obeštećenja i razloge da svoju djecu zadrži u ovoj državi. O ostajanju u rodnom gradu tek je teško i razmišljati, jer za hljebom se u Crnoj Gori može jedino na primorje ili u Podgoricu.
Najveće žrtve tranzicije i neuspjelih ili politički izmanipulisanih privatizacija definitivno su gradovi na sjeveru, gdje su se fabrike stihijski zatvarale, a neimaština se polako uvlačila u domove radnika. Umjesto proizvodnje brendova, sjever je počeo da proizvodi dijasporu.
Berane, pionir propalih fabrika, ostalo je bez fabrike papira Celuloza, Ciglane, fabrike kože Polimka, Guming-a, gdje su se proizvodile gume.
Ogranak nekadašnjeg jugoslovenskog vojnog giganta Prva petoljetka u Bijelom Polju prestao je da proizvodi robu koja se nekada izvozila u preko trideset zemalja, a u obući Lenke odavno se ne hoda. Vunarskog kombinata VUNKO danas se sjećaju samo oni koji su nekada od njega živjeli.
Gornji Ibar u Rožajama, pionir drvoprivrede, sada je uspomena na nekada najmlađu najdohodniju ekonomiju u Crnoj Gori.
Kombinat Velimir Jakić u Pljevljima, koji se takođe bavio preradom drveta, svoju istoriju nastavio je da razvija kroz diskutabilne privatizacione afere.
Sjećate li se tekstila proizvedenog u Titeks-u? Sjećaju ga se oni koji su zahvaljujući proizvodnji prediva, tkanina i konfekcije lijepo zarađivali i u Plavu i u Gusinju i u Podgorici.
U Mojkovcu je stotine radnika ostalo bez posla kada je zatvorena drvna industrija Vukoman Kruščić, a Rudnik Brskovo čeka na Švajcarce da ga preuzmu.
Kolašin je nekada bio centar za proizvodnju alu-čelične užadi, koja su iz FAK-a stizala i do Šri Lanke, Kanade i Amerike.
Nikšić, industrijski centar Crne Gore, sada je grad razočaranih bivših radnika Pivare, Autoprevoznog, HTP Onogošta, Rudnika Boksita, Javorka, Građevinskog preduzeća, Željezare...
Frižideri iz Obod-a sada služe kao povremeni eksponati na nostalgičnim izložbama o prošlim vremenima, dok na Cetinju nekadašnje postrojenje propada ili se koristi za druge namjene.
Da li su Cetinjani gazili u obući proizvedenoj u „Košuti“ dok su protestovali za svoja, nakon stečaja, pogažena prava?
Kletva stečaja nije zaobišla ni Podgoricu, gdje su Mljekara, Radoje Dakić, Duvanski kombinat, Industrija za proizvodnju građevinske stolarije „Marko Radović“, KAP postali asocijacija na izgubljene poslove, neisplaćene otpremnine, obespravljene radnike. Od preduzeća “19. decembar”, koje se bavilo proizvodnjom protivgradnih raketa u Crnoj Gori, ostala je tužba koju radnici vode pred Privrednim sudom.
Solana “Bajo Sekulić” u Ulcinju, nekada proizvođač najkvalitetnije soli u bivšoj Jugoslaviji, nedavno je uspjela da sačuva ekosistem i ptice koje se ovdje odmaraju, ali radnim mjestima i soli kao brendu nije bilo spasa.
Čuveni Prvoborac iz Herceg Novog, nakon 11 godina stečaja doživio je nekoliko nemuštih transformacija proteklih godina, među kojima je posljednja bilo osnivanje privrednog društva Fabrika betona. Danas upravna zgrada ovog preduzeća ima drugu namjenu, a veliki dio objekata je prilično zapušten i ne služi svrsi.
Ovo nisu jedina preduzeća koja su u posljednje tri decenije iščezla iz naše privrede. Spisak je duži.
Pitanje je koliko je novih otvoreno.