Ima skoro tri godine kako je Saša iz Tivta odlučio da, na predlog prijatelja iz Geteborga, zaplovi „gastarbajterskim” vodama. Švedska je bila njegova lađa. Prije nešto više od godinu dana, u Stokholm je doveo i svoju porodicu
„To je ‘obećana zemlja’, mislio sam. Samo mene čekaju da stignem, inače sve drugo imaju”, priča za MONDO Saša kroz smijeh.
Nedostatak posla bio je njegov glavni motiv odlaska: „Preumoran od sezonskih poslova i razmišljanja o tome kako prezimiti zimu, odlučio sam da se okušam u inostranstvu”. Nije mu bilo važno koji će posao naći, važno je da radi.
Njegovi prvi koraci pri selidbi bili su stupanje u kontakt sa ljudima koji su već u inostranstvu i prikupljanje važnih informacija za započinjanje života u Švedskoj.
„Zatim sam spakovao kofere, ali ne sa baš puno stvari. Rečeno mi je ‘Ponesi radne garderobe, trebaće ti'”, prisjeća se on.
"Crna Gora ide tamo gdje je već njena dijaspora, u EU"
Uz kofere, Saša je u Stokholm ponio i misao „Nema nazad”.
Prvi utisak o glavnom gradu Švedske bio je najbolji: „Nigdje gradski prevoz ne funkcioniše kao u Stokholmu, sve je organizovano, sve je sređeno, ma nema zemlje u svijetu kao što je Švedska… Ali, to je bio samo prvi utisak”.
Razgledanje Stokholma trajalo je od šestog aprila, kada je stigao, do desetog, kada je počeo da radi. Posao u firmi koja se bavi transportom stvari koje ljudi kupe u Ikei suočio ga je sa činjenicom da, u stvari, uopšte ne poznaje grad. Uz kolege, kroz posao je polako upoznavao okruženje.
„Jednom prilikom smo nosili frižider od 150 kilograma na šesti sprat, bez lifta, uz molbu da se ne ošteti. Kada smo ga donijeli i raspakovali, bio je pokvaren. Lijepo smo i ljubazno zamoljeni da ga vratimo”, priča Saša jednu od anegdota sa posla.
Nakon godinu dana provedenih u firmi za transport, tri mjeseca je radio na građevini, a trenutno radi kao varioc.
Posao u Švedskoj nije teško naći, štaviše ima ga na pretek. Pogotovo kada su u pitanju zanatski poslovi poput građevine, bravarije… Dosta je radnih mjesta i za medicinske radnike. Uslov za legalno zaposlenje je, međutim, posjedovanje pasoša neke od zemalja Evropske unije. Sašin adut bio je hrvatski pasoš.
Teško je, sudeći po njegovom iskustvu, pronalaženje stana. U Stokholmu nedostaje stambenog prostora, a stanarine se u prosjeku kreću od 800 do 1.200 eura. Sobe se mogu iznajmiti za 300 do 500 eura. Ipak, pristojno se može živjeti, jer je u Švedskoj za krpljenje kraja sa krajem konac malo deblji nego u Crnoj Gori.
Kada je riječ o dobijanju švedskih dokumenata, Saša kaže da nema pravila. „Sve je sticaj okolnosti, sreće, lične ambicije i upornosti. Sve mora da se poklopi”.
Napominje da ljudi sa naših prostora u Švedskoj važe za sposobne i organizovane, ali da ponekad ni kao takvi ne uspijevaju da se prilagode, odnosno da se snađu sa pribavljanjem dokumenata, prije svega, boravišne dozvole.
Njihov jezik Saša još nije savladao u potpunosti. Nije mu baš ni nužan zbog toga što za svoje potrebe komunicira uglavnom na engleskom. Nije rijetkost ni da se progovori onim jezikom koji ovdje ima četiri imena. U dijaspori se, jednostavno, zove „naš”.
Način života u dalekoj Švedskoj prilično je dobro opisan Gastarbajterskom od Riblje čorbe – radi se od ponedjeljka do petka. „Onda dolazi dan za alkohol!”, kaže naš sagovornik. „Subotom su mnogi pijani, nedjeljom se trijezne, onda kreću radni dani i tako u krug. Kod Šveđana je ustaljena rutina u odnosu na nas najistaknutija razlika”.
Tri godine kasnije, Saša zaključuje da je u zemlji koju je napustio sve ljepše – samo nema posla.
Sebe u realnom svijetu u Crnoj Gori vidi samo na godišnjem odmoru, zbog dragih ljudi koji su ovdje ostali.
Razmišljao je on da se vrati. Ali, samo razmišljao.
Ima li nazad?