Neuropsihijatar Mirko Peković smatra da problem samoubistva u Crnoj Gori nije ozbiljno i adekvatno shvaćen i napominje da je u ovoj oblasti evidentan nedostatak kompetentnog kadra i adekvatnih institucija.
On za Pobjedu ističe da je u prevenciji samoubistava važno identifikovanje osoba potencijalno sklonih samoubistvu, njihovo tretiranje u odgovarajućim ustanovama, poboljšanje mogućnosti liječenja duševnih oboljenja koja nose samoubilački rizik, ali i postojanje službi za pomoć putem telefona, centara za prevenciju samoubistva i centara za intervenciju u krizi.
Socijalna problematika, nezaposlenost, interpersonalni konflikti, društveni konflikti, mogli bi se shvatiti kao vid kolektivnog i personalnog stresa, koji, kako kaže, generišu suicidalna razmišljanja i radnje, pogotovo fenomene poput pokušaja samoubistva.
Peković pojašnjava da je široka lepeza faktora rizika samoubistva duševne bolesti, teške tjelesne bolesti, starost, bolesti zavisnosti, nezaposlenost, društvene krize i drugo. Tvrdi i da genetika ima malog udjela u nastanku suicida. U velikom broju slučajeva može se prepoznati osoba koja ima namjeru da izvrši samoubistvo.
“Neke osobe to direktno saopštavaju, neke indirektno, određenim manirima i ponašanjem”, navodi Peković.
Generalna direktorica Direktorata za zdravstvenu zaštitu Mevlida Gusinjac kaže da su deficit osoblja koje radi u centrima za mentalno zdravlje i svakodnevni obim posla razlozi zbog kojih savjetovališta za prevenciju suicida još nijesu formirana. Ipak, najavljuje promjene u toj oblasti.
“Postojanje i rad ovakvih servisa podrške svakako bi bio koristan, pa će njihovo otvaranje biti predviđeno budućim akcionim planom”, kazala je za Pobjedu Gusinjac.
Naglašava da je suicidalno ponašanje sastavni dio kliničke slike brojnih mentalnih poremećaja, pa je, kako napominje, važno tretman suicidalnosti sprovoditi u sklopu tretmana psihičkog poremećaja.
Nakon pokušaja samoubistava, po pravilu se sprovodi hospitalni tretman.
“Ukoliko se prepozna pojedinac sklon suicidu dijagnostikuje se struktura ličnosti, prisustvo mentalnog oboljenja i shodno dobijenim rezultatima, određuje individualni plan liječenja”, navodi Gusinjac dodajući da je u liječenju tih pacijenata, posebno u fazi neposredno nakon završetka bolničkog liječenja, neophodno učešće porodice.