Od evropskog neimarskog čuda Barska pruga postala najsporija saobraćajnica Starog kontinenta.
Kada je 30. maja 1976. godine, nakon decenije gradnje, otvorena tzv. Barska pruga, malo ko je mogao povjerovati da će 38 godina kasnije vozovi od jedine crnogorske luke do nekadašnje jugoslovenske a danas srpske prestonice putovati 2,5 puta duže nego što su kada je ova željeznička trasa puštena u promet.
Po redu vožnje, nekadašnji poslovni voz koji je saobraćao na relaciji Bar - Beograd i u obrantom smjeru, ovu trasu prelazio je za 7 sati i 25 minuta. Kretao bi iz Bara u 14.00 a u Beograd je stizao, ako ne bi bilo kašnjenja, u 21.25.
Obični brzi vozovi, koji su kretali u jutarnjem i večernjem terminu, putovali su oko pola sata duže jer su stajali na više stanica. Van sezone, dnevno je barskom prugom od prve do poslednje stanice putovalo najmanje četiri voza, dva večernja, jedan jutarnji i jedan poslovni. Tokom ljeta, uvođeni su vanredni tzv. sezonski vozovi…
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka gradnja barske pruge bila je jedan od najvećih neimarskih poduhvata u Evropi a nakon otvaranja ova saobraćajnica tretirana je kao jedna od najmodernijih te vrste na Starom kontinentu. Maksimalna dozvoljena brzina bila je 120 kilometara…
U međuvremenu, brzina vozova u Evropi rasla je do, za naše prilike, nevjerovatnih 250 kilometara kojom se na nekim destinacijama kreću u Francuskoj. Prosječna brzina barskom prugom odavno je oborena ispod 50 km na sat, a ne nekim dionicama međunarodni voz za Beograd (ili u obratnom smjeru za Bar) "juri" i čitavih 20 kilometara! Kao svojevremeno legendarni Ćiro Sutormanskom prugom od Bara do Virpazara, koja je bila ponos Crne Gore početkom 20. vijeka...
Nešto manje od četiri decenije od kako je otvorena, ovom prugom putnici se tako od prve do poslednje stanice voze najmanje 16 sati, često istim vagonima koji su bili u upotrebi i kada je saobraćajnica puštena u promet! Iz obje željeznice dobro paze da se u kompoziciji ne nađe neki od vagona u kojem su u 21. vijeku promijenjene presvlake za sjedišta.
Umjesto četiri voza, dnevno putuje samo jedan koji krene u 17:00 iz Bara a stigne u Beograd sjutradan oko 10:00 sati. Kompoziciju čini uglavom 13 putničkih vagona od kojih su neki u poluraspadnutom stanju, i dva za prevoz automobila.
Istini za volju, ovako dugom putovanju kumovale su sa nekolko sati produžetka i poplave koje su proljetos pogodile Srbiju a koje su izazvale velika oštećenja na tri dionice pruge kod Valjeva, u kanjonu rijeke Gradac, zbog čega vozovi saobraćaju zaobilaznicom preko Lapova i Mladenovca.
Iako je iz srpske željeznice bilo najavljeno da će popravka oštećenih dionica pruge početi u roku od 20 dana, u julu su tek počela da se vrše geološka ispitivanja tla i geodetska snimanja kako bi mogli da se pripreme projekti za popravak ovog dijela pruge.
Putovanje vozom od Bara do Beograda, i u obratnom smjeru, biće tako svojevrsna i nimalo prijatna avantura bar do sledećeg, a prema nekim nezvaničnim pesimističkim procjenama i do ljeta 2016. godine!
“Udobnost” koju uživaju putnici međunarodnog voza na relacji Bar – Beograd i u obratnom smjeru, tako je priča za sebe. Sa horor prefiksom. U spavaćim kolima često nema posteljine, presvlaka na ležajevima starija je od većine putnika, toaleti u stanju koje zahtijeva posebno upozorenje za srčane bolesnike…
Propadanje ove saobraćajnice ogleda se i u zatvaranju nekadašnjeg restorana “Plavi voz” na Barskoj stanici, smještenog u hladovini stogodišnjih topola u kojem je nekada bilo teško naći slobodan sto. Plato danas zvrji prazan a raspadnuti ledomat za sladoled podsjeća na srećnije dane…