Zlostavljanje djeteta može staviti hemijsku "kapu" na njegove gene što može uticati na dalje odrastanje.
Nerijetko, u poznijim godinama može da izazove i samoubilačke nagone, otkrili su kanadski naučnici, a prenosi časopis "New Scientist".
Genetičar Majkl Mini predvodio je istraživačku grupu saradnika genetičara i neurologa sa Univerziteta MekGil u Montrealu, u Kanadi, koja je, poslije višemjesečnih istraživanja, otkrila da su brojni geni kod osoba koje su u djetinjstvu bile žrtve zlostavljanja i kasnije izvršile samoubistvo bili "isključeni" u tkivu hipokampusa, dijelu mozga koji reguliše i kontroliše rasploženje.
Za razliku od njih, kod osoba koje nisu bile zlostavljane i koje su umrle prirodnom smrću takve anomalije nisu otkrivene.
Da bi utvrdili da li su ove razlike možda povezane sa zlostavljanjem kao neposrednim uzročnikom ili sa samoubilačkim nagonom uopšte, naučnici su uporedili uzorke tkiva hipotalamusa uzetih iz moždanog tkiva 24 osobe koje su izvršile samoubistvo.
Polovina od njih je bila žrtva zlostavljanja u djetinjstvu dok je druga imala "mirno" djetinjstvo. Zatim su ove uzorke uporedili sa uzorcima tkiva 12 osoba koje nisu bile zlostavljane i koje su umrle "na drugi način".
U moždanom tkivu osoba koje su u djetinjstvu bile zlostavljane i kasnije izvršile samoubistvo otkriveno je više "hemijskih kapa" na genu Nr3c1 u poredenju sa osobama iz drugih grupa.
Gen pod šifrom Nr3c1 pomaže da se uobliči odgovor organizma na stres. Kod njih je takode ustanovljen niži nivo "prenosioca naloga" iz mozga poznatog pod šifrom RNA što znaci da su "kape" bitno sprečavale aktivnost gena.
Na osnovu svega ovoga, kanadski genetičari i neurolozi zaključili su da su promjene u aktivnosti gena u direktnoj vezi sa zlostavljanjem u djetinjstvu a ne sa samim samoubistvom.
Ipak, iako nije utvrđeno da će osobe koje su zlostavljane u kasnijem životu najvjerovatnije izvršiti samoubistvo, Mini pretpostavlja da će genetske promjene zbog zlostavljanja kod tih osoba stvoriti predispoziciju za samoubistvo.
(FoNet/MONDO)