Pored niza nepraktičnosti, upotreba tzv štedljivih sijalica dovodi nas pred pitanje da li uštedom na potrošenoj struji "štedimo" i na zdravlju.
U prvom dijelu MONDO priče o "štedljivim sijalicama" vidjeli smo da one i ne štede baš pretjerano, a svakako ne onoliko koliko "piše na kutiji". Sada ćemo vidjeti i neke praktične aspekte koje ograničavaju upotrebu nametnutih nam malih fluo cijevi. Na primjer - kako njihova upotreba utiče na zdravlje ljudi.
"Štedljiva sijalica" je, možemo reći, jedna nježna "zvjerka". Za razliku od dobre stare sijalice, ne možete je koristiti gdje vam padne na pamet, odnosno gdje imate sijalično grlo.
Kompaktna fluo cijev ne može se koristiti, ili bar proizvođači ne preporučuju, u kuglama lustera ili uz bilo koji drugi zatvoren ili poluzatvoren abažur.
Suviše se griju i time će im (ionako problematičn) vijek trajanja biti znatno smanjen. A time zaboravite na uštedu. Zbog toga nisu prikladne ni za stone, podne, zidne lampe kao ni, recimo, aspiratore. Na dimere (potenciomjere za promjenu jačine osvjetljenja) na lampama i zidnim prekidačima u startu zaboravite.
"Štedišama" pored toplote ne prija ni hladnoća i vlaga, pa tako ne mogu ni da budu postavljene na terasi, bašti ili podrumu. Ne prija im čak ni "ljudski dodir" pa ih pri postavljanju morate držati za podnožje s navojem, a nikako za samu cijevku.
Na kraju (ne)praktičnosti, ako im i nađete suvu i umjereno toplu sredinu ne bi li vam svjetlele, nemojte da ih često palite-gasite, je ni to "ne vole". Najradije bi da rade non stop, a preporuka je da rade 60 minuta "u cugu" pa da ne rade bar 90, ili da za 6.000 sati rada ima 3.000 paljenja/gašenja.
Ali "praktičnost" kompaktnih fluo cijevi manji je problem od onog koji muči pojedine naučnike ali i ekologe. Najveća zamjerka "štedljivim sijalicama" je problem same prirode svijetla koje emituju.
Klasična inkandescentna sijalica superiorna je po širini i neisprekidanosti svjetlosnog spektra koji emituje u odnosu na bilo koji drugi vještački izvor svjetlosti. Ona je najpribližnija sunčevoj svjetlosti na koju je ljudsko oko evolucija navikavala milionima godina, kaže Nebojša Radivojević u prezentaciji za seminar "Osvjetljenje 2009". Zbog toga čak i kod najboljih fluo sijalica posle dužeg vremena u zatvorenom prostoru ne možete fino raspoznavati boje i njihove nijanse.
Na jednom od internet foruma gdje su se takođe bavili pitanjem "da li štedljive sijalice štede" neko je preporučio originalnu provjeru prirodnosti svijetla vaše nove fluo sijalice - "šnicla test".
Donesete svježu šniclu u vašu sobu, i upalite svijetlo. Ukoliko vam je svjetlost suviše "plava" ili pak više "naradžasta", sirova šnicla neće izgledati prijatno za jelo, što znači da ni svetlost nije prijatna na duži rok.
Zbog toga je bitno koliko kelvina toplote svjetlosti daje fluo sijalica. Ukoliko je stavljate u prostorije gdje dugo ili često boravite trebalo bi da bude 2.700 kelvina, tzv toplo bijela.
Ukoliko želite možete dobiti i "dnevno svijetlo" sa 6.500 kelvina ali ono je zamorno u dužem vremenu, dok 4.200 kelvina, tzv. hladno bijela (iliti "dom zdravlja" kako je definisao jedan internet korsinik) može "da prođe " u kupatilu, ali i to samo ako je dovoljno snažna.
Upravo zbog toplote svjetlosti korišćenje fluo sijalica, kao i tradicionalnih "neonki" (odnosno standardnih dugih fluo cijevi koje se kod nas koriste više od tri decenije), ima svoje problematične strane za zdravlje ljudi - direktno i indirektno.
Direktan negativan uticaj nam je poznat odavno i zbog toga se standardne fluo cijevi "nisu poreporučivale za upotrebu" u bolnicama, školama i vrtićima. Opravdanost takvog stava potvrđena je u nekoliko medicinskih studija.
Naime, isprekidani spektar koji emituje kompaktna fluo cijev je takav da ima skokove u plavom dijelu spektra. Ti energetski skokovi, kažu studije, utiču na hormonsku neravnotežu u ljudskom organizmu, jer naš biološki sat dan-noć koristi infarmacije koje oči dobijaju iz plavog dijela spektra (to je onaj sa više kelvina). Tako nam fluo cijev kaže da je još dan i tijelo nastavlja da luči dnevne hormone, uključujući i hormon stresa.
Prema nekim istraživanjima rak dojke kod fabričkih radnica trećih smjena izloženih ovakvom osvjetljenju je i do 30 odsto češći nego u dnevnim smjenama.
Prve studije javile su se prije 2007. godine kada je zabrana klasičnih sijalica najavljivana, a među poslednjima o kancerogenosti su one izraelskih naučnici sa Univerziteta u Haifi i stručnjaka berlinske laboratorije Alab koji su otkrili da fluorescentne sijalice u radu ispuštaju kancerogeni fenol, naftalen i stiren...
Takve studije kritičari osporavaju ili kao obične "teorije zavjere", ili nedovoljno pouzdane naučne radove. Skepse ima i kod nas pa se na internetu može naći više medijskih izjava profesora sa Elektortehničkog fakulteta u Beogradu koji kažu da "štedljive sijalice nisu štetne po zdravlje".
Trošak reciklaže "štedljivih sijalica" procjenjuje se na 0,3 do 1,0 evra po komadu. Naravno da to nije ekonomski isplativ posao već se radi isključivo iz bezbjednostnih razloga i zbog toga reciklažni centri moraju da imaju državno dotiranje.
Fluo svjetiljke su posebno opasne jer sadrže živu, koja je kako znamo veoma otrovna, taloži se u organizmu i kada jednom uđe ne može se izlučiti napolje.
Količina žive kod sijalica "po komadu" nije velika, od jednog miligrama u boljim do pet miligrama u jeftinijim sijalicama. Ali, na gomili to predstavlja ozbiljnu ekološku opasnost, posebno po vodotokove. Na običnim deponijama živa se zbog metanske sredine usled rada bakterija sjedinjuje u metan-živu, koja je još opasnija od elementarne žive.
Da li ste u vašem komšiluku vidjeli negdje mesto za odlaganje potrošenih "štedljivih sijalica"? Možda u nekom hipermarketu, ali znate li nekog da je tamo odnio svoju "crklu" ili polomljenuj sijalicu?
Ako mislite da se u oprezu pretjeruje, jer "razbili su nam se toliki toplomeri koji imaju viže žive nego u sijalicama pa ništa", pogledajte šta piše u jednom američkom uputstvu.
Evo šta treba uraditi ako vam pukne (a dešava se) fluo cev, kaže Agencija za zaštitu životne sredine SAD. Između ostalog piše: otvoriti prozore i u prostoriju se vratiti tek nakon 15 minuta, ako krhotine usisavate odmah izvaditi kesu iz usisavača i dobro je zatvoriti u plastičnu vreću i odložiti; odjeću i posteljinu na koju su pale krhotine nikada više ne upotrebljavati već baciti...
Sve gore navedeno je poznato već duže vremena ali to nije spriječilo birokrate Evropske unije da donesu i sprovedu uredbe o "zatiranju" klasičnih sijalica i, posredno, uvođenju kompaktnih fluio cijevi.
Kanada, s druge strane, promijenila je mišljenje posle žestoke reakcije građana i zainteresovanih udruženja i odložila primenu sličnih uredbi. Borba se vodi u u SAD, i to rovovska – od jedne do druge savezne države.
Pa mora biti svijetla na kraju tunela, kažu pobornici progresa. Pa mora, ali to nisu kompakt fluo cijevi već halogene sijalice danas, a led osvjetljenje u dogledno vrijeme. Bez žive u obje varijante.
Halogene sijalice klase "c"imaju spektar kao i klasične volframove, energetski su efikasnije oko 30 odsto, a radni vijek im je 20.000 sati. Međutim, one su prelazno rješenje je i na njih ima pik Evropska unija, pa se zabranjuju od 1.septembra 2016.
Dotle će nas valjda ogrijati sunce i od LED tehnologije. I doduše iako i danas ima LED sijalica koje idu u standardno sijalično grlo (E27), i rade do 25.000 sati, one su papreno skupe (50 eura za slabašno svijetlo).Međutim, one kao i fluo imaju problem sa "skučenim prostorima".
Uz sve navedeno postavlja se pitanje vrijedi li se, posebno u Crnoj Gori (sa niskom cijenom struje i problematičnim sistemom reciklaže), uopšte baktati sa "štedljivim sijalicama". Uz napomenu da se na osvjetljenje u kući potroši samo pet odsto onoga što otkuca brojilo odgovor Nebojše Radivojevića je decidirano "ne".
(Georgi Mitev Šantek, MONDO/Ilustracija: Guliver/Getty Images/Thinkstock)