U drugom dijelu storije o poslednjim piratima južnog Jadrana selimo se sa pjene Spičanskog zaliva u kameni kutak orjentalne varošice podno najstarijeg srednjevjekovnog kastela u Crnoj Gori.
“Piratska revolucija” koju su Ljubo Karanikić i Anto Baković započeli sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, u Sutomoru je ugušena u betonu Novog doba. Restoran Pirat, iz kojeg su vrcale gerilske akcije Tonija i Ljuba protiv okupacije šunda na južnoj obali crnogorskog primorja, zatvoren je 2006. godine.
“Zakoni biznisa su takvi, Pirat je radio sjajno ali je parče zemlje na pjeni od mora koju je zauzimao nudilo mnogo isplativije poslovne opcije. Moj brat Čedo, koji živi i uspješno posluje u Americi, odlučio je da na mjestu gdje je bio Pirat sagradi hotel. Svuda okolo počele su da se uzvijaju višespratnice i to je bio kraj naše boemije na obali. Ljudi od biznisa ne idu kontra vjetra kao Toni i ja”, priča Ljubo sa sjetnim osmjehom.
To, međutim, nije bio kraj “piratske revolucije”.
“No pasaran! Na ofanzivu novog vremena odgovorili smo strateškim povlačenjem u poslednji kutak ovog dijela primorja koje nije okupirao beton – Stari Bar! Meni iz Šestana to je, u neku ruku, bio i prirodni ambijent, da se opasam u kamen. Toniju je selidba sa pjene od mora u zaleđe, malo teže pala. Ali, čim sam kupio prostor u kojem je nekada bila pekara, i počeo da ga pretvaram u konobu, prepoznao je “neprijatelje revolucije” I krenuli smo u nove akcije”, prisjeća se Ljubo.
Na njegovu priču nadovezuje se Anto.
“Mediteran miriše i u zaleđu. Mi koji smo osladili život morskom solju nosimo ga u sebi, gdje god odemo. Ljubo je taj duh unio u konobu. Neposredno prije nego je preselio naš “stab” iz Sutomora u Stari Bar, nad ovom orjentalnom varošicom nadvijena je moderna saobraćajnica tačno do ulaza u Stari Grad. To je turiste odvuklo se krivudave ulice koja je bila žila kucavica varoši, i trebalo ih je nekako vratiti staroj trasi uspinjanja do ulaza u tvrđavu. Mještane je, takođe, trebalo vratiti čaršijskom muhabetu”, priča Anto.
Akciju je osmislio Ljubo. Plan je bio da se čaršiji vrati stari i donese novi sjaj oplemenjujući ulicu hortikulturom, novim sadržajem, imobilijarom…
“U tom, gornjem dijelu varoši radili su Ljuboa konoba Spilja, obnovljena poslastičarnica Karađuzović osnovana davne 1934. godine, ćevabdžinica Dino, Zlatara Opal i galerija Onix. Vlasnici ovih “radnji” dogovorili su se da osvježe prostor prema Ljubovom planu. Solidarno su kuplili žardinjere, cvijece… Uradili su foto-pano kojim su prekrivene zapuštene fasade, izbacili su plastiku i metalne stolice i ubacili drvene klupe i crnogorske stolovače”, priča Anto.
Nakon neobične revitalizacije ovog kutka varoši u izvedbi njenih domaćina, ulica je ponovo zaživjela i postala jedna od omiljenih destinacija turista i putnika namjernika na južnom crnogorskom primorju.
“Konoba Spilja je brzo postala naš novi stab. Tu padaju dogovori za sve “revolucionarne” akcije. Ona je čak podobnija za tu namjenu. Jer, konoba je mjesto puno stvari odloženih da čekaju trenutak u kojem će otvrditi i svoju upotrebnu vrijednost. Do tada su tu da pune pogled dobrom energijom. Konoba je u ona tamo vremena bila prostorija bez obaveza. Morala je da ima bačvu vina, sardele, pršutu... I naravno, svaka konoba mora da ima dušu koju joj dajei i ritual ponašanja u njoj. Pošto je konoba vizuelno bliža estetici mog zavičaja, klasični meni ovog tipa restorana obogatio sam šestanskim priganicama, pitom i sirom”, objašnjava Ljubo.
U opremanju novog uporišta Pirata južnog Jadrana, Ljubo se najviše oslonio na svoje ruke. Posebno je ponosan na ulazna vrata konobe.
“Sam sam ih pravio kao i većinu namještaja u konobi. Od maslinovog drveta su, rustično elegantna i, kao i maslina, jedinstvena svakim svojim čvorom”, kaže piratski veteran.
Novi sjaj i ugostiteljska ponuda u srcu varošice u zaleđu glavne crnogorske luke, namamio je u novo piratsko gnijezdo mnogo poznatih gostiju. Domaćin je pristao da izdvoji samo jednog zbog neobične anegdote - čuvenog slikara i, bez dileme, najvećeg osobenjaka Crne Gore, Uroša Toškovića.
“Kad sam ga vidio namrgođenog na vratima, znao sam da kao ugostitelj igram derbi. Uroša je bilo nemoguće šarmirati ekstravagancijom jela, aranžmanom, luksuzom… Šansu sam imao samo sa igrom na “oriđinale”. Zadesilo se još, da smo konobi samo ja i supruga. Ona u kuhinji, ja služim. Priđem mu I na pitanje što nudim raportiram: Šestanske priganice, šestanski sir i šestanske japrake. On me na to pogleda oštro i kaže “odlično”, prisjeća se Ljubo.
Na Toškovićevo pitanje kakva su vina u ponudi, nažalost, nismo u prilici da čitaocima prenesemo u izvornom sadržaju Ljubov odgovor.
“Dakle, kažem mu: Profesore, imam vino iz “one i one rabote”. Nudio sam inače, jedino vino koje držimo crmnički vranac Pajovića, samo upakovan u bocama “specifičnog” oblika. Tako sam uspio ono što je ljudima koji poznaju Toškovića teško da povjeruju - da šokiram maestra toliko da je odmah nakon što je bio uslužen izašao ispred konobe i na papiru nacrtao sliku i poklonio mi je”, prisjeća se Ljubo.
Anegdota sa Toškovićem u “piratskom štabu” ima i svoj produžetak.
“Kad mi je pružio sliku, upitao me je odsječno: “Što misliš”. Tu sam još jednom bio smjeo na način na koji sam pretpostavio da će mu se dopasti. Odgovorio sam mu: “Dobra je, no ne znam profesore što će da misle ovi koji je budu gledali, pitaće se čija je”. E tu je prvi put prasnuo u smijeh, uzeo papir i potpisao mi svoj rad”, ispričao je Ljubo.
Selidba “piratske revolucije” iz Sutomora u Stari Bar pored ambijentalnih donijela je izvjesne promjene u svom muzičkom programu.
“Odmah po otvaranju konobe Spilja, osnovali smo istoimenu klapu. U toj družini, vjerovali il ne, moja malenkost je najmlađa! Nabrajam ih redom, po stažu na ovom svijetu: Danilo Mijović, Stanko Ratković, Pavle Marđokić, Dragan Unkašević I Nešo Radišić. Ovaj poslednji je prvi doveo Cecu Ražnatović u Crnu Goru. Imala je tada 13 godina”, priča Ljubo uz grohotan smijeh.
Klapa konobe Spilja, specifična je po svom jugonotalgičnom repertoaru ali i po tzv.“kapa kodu”. Svi članovi klape tokom izvođenja, naime, nose kape naroda i narodnosti bivše SFRJ, a često i jugoslovenskih vojnih jedinica.
“Objasnio sam već, Konoba je mjesto u kojem se odlažu stvari koje pune pogled dok čekaju trenutak u kojem potvrđuju svoju upotrebnu vrijednost. Kape klape Spilja su najbolja potvrda ove odlike konobe. Najvažniji detalj u ovoj priči je i da nikoga ne žulja nijedna kapa. Kad krenemo s pjesmom ne znamo koga će koja da zapadne. Nekad sleduje crnogorska, nekad šajkača, nekad muslimanska, nekad albansko keče, a nekad bogami šlem JNA ili titovka”, tumači ključni kodeks “piratske revolucije” Ljubo Karanikić.
Na kraju razgovora za MONDO, on objašnjava da ga je na opisano “uniformisanje” klape inspirisao običaj nekadašnjih vjerskih poglavara u Baru.
“Petak je bio pazarni dan u Starom Baru, i tog dana, svake nedjelje, u ovoj ulici dešavao se jedan čudesni susret: nadbiskup Dobrečić, pop Radunović i muftija Karađuzović družili su se za istim kafanskim stolom i bili uzor građanima o poštovanju različitosti i jedinstvu koje iz tog poštovanja proizilazi. Sa muzičkim performansima u konobi Spilja želimo da vratimo i duh tog običaja i vremena”, zaključio je Ljubo.
Njegov saborac Toni je umjesto komentara otpozdravio pesnicom podignutom u vis.
O poslednjim gerilskim akcijama neumornog tandema koji daje ritam i u “ribarskom gnijezdu” najveće crnogorske luke blagovremeno smo izvijestili čitaoce MONDA. O novoj, možda i najspektakularnijoj do sada, nadamo se, bićemo u prilici da infomrišemo sa notom eksluzive. Do tada, u prilici smo samo da odamo da je “ratni plan” da se jedan veliki jubilej crnogorske bijele flote obilježi letom po vodi do italijanske obale za svega 70 minuta!