Godišnjica je smrti Elvisa Prislija. Doduše, za ove 33 godine mogli smo da naučimo da se Kraljevo prezime izgovara Presli, ali je to manje važno
Svakog 16. avgusta, od 1977. do danas, mediji objavljuju nova istraživanja koja otkrivaju da ima onih koji i dalje vjeruju da je Kralj živ – danas novine pišu da 20 miliona Amerikanaca, ali i desetine miliona širom svijeta, smatra da je izlažirao smrt da bi pobjegao od slave, dugova, žene, ljubavnica, menadžera, i ko zna čega sve ne.
Danas i sjutra će se ponavljati priče o njegovim nastupima, možda će se neka televizijska stanica sjetiti da pusti jedan od 31-og filma u kojima je igrao glavnu ulogu, a na dnevniku će vjerovatno ponoviti da je njegov koncert Aloha from Hawaii prikazan u preko 45 zemalja putem satelita, sprave tada ravne svjetskom čudu. Legenda kaže da je koncert gledalo preko milijardu i po ljudi, više nego prenos prvog koraka na Mjesecu.
Nekad volim da mislim kao i milioni, iako to sebi rijetko dopuštam. Ali Elvis je nešto sasvim drugo. Sjećam se i gdje sam bila 16. avgusta 1977. i kako sam saznala i koliko sam dugo patila. Otkrivanje panka je upravo bilo u punom zamahu, nije bilo nimalo “in” patiti za idolima, ali ovo je bio Kralj, i više ga nije bilo.
Za ljubav prema Elvisu, kao i za mnoge druge priče vezane za muziku, krivac je bio moj otac, čije teškom mukom prošvercovane singliće i danas čuvam.
Gledali smo “Viva Las Vegas” i “Jailhouse Rock” do iznemoglosti (dobro, on možda i zbog zanosne En Margaret), ali se nisu propuštali ni “Kid Galahad” i “Blue Hawaii”. Singlići su prerasli u LP-je, gomilali su se posteri, knjige, svakakva memorabilija. Nikad nisam uspjela da prežalim što ga je on gledao, a ja nisam, pa sam do besvijesti zahtijevala prepričavanje svakog detalja, glasa, rasporeda pjesama, promjene kostima, muzičara, ma sve.
Prošle su godine, otac već dugo nije sa mnom, idoli su se smjenjivali, neki i ostajali, ali je samo Kralj (dobro, i Mohamed Ali) dobio svoje svetilište u svakom prostoru u kome sam živjela. Kolekcionarstvo se odavno pretvorilo u opsesiju, a među najvrjednijim primjercima su Kraljeva biografija na mađarskom, zipo upaljač sa njujorških ulica, kasica prasica iz zemlje u kojoj vjerovatno svi vjeruju da je Elvis živ, Japana, i neprepričljiv kuvar njegovih omiljenih, nezamislivih jela. I naravno, hvala prijateljima koji ne zaboravljaju da me iznenade ovakvim draguljima.
Potrefilo se da smo prije neki dan, u Nišu, mogli da uživamo u veličanstvenosti posljednjeg zaista živog kralja, Solomona Burka. Ni danas ne umijem da prepričam od riječi do riječi kako je bilo, baš kao što ni moj otac nije uspijevao da mi dočara onaj koncert. Ali odlučujem da je ovaj medli sigurno dijelom bio i u čast Kralja.
Sendvič koji je ušao u legendu
Ni danas neću propustiti priliku da Kralju odam počast, volim da mislim, onako kako bi on to volio. Elvisov doprinos svjetskoj gastronomiji sigurno će zabraniti svaki nutricionista a prezreti otmeni kuvari, ali sendviči sa puterom od kikirikija i bananama ušli su u legendu:
Za tri sendviča vam je potrebno dvije zrele banane, mala šolja putera od kikirikija, šest parčića bijelog hleba i pola pakovanja putera. Jednu i po bananu oljuštite i izgnječite u činiji, dodajte puter od kikirikija i dobro izmiješajte. Polovinu banane isijecite na kolutove. Tri parčeta hleba blago prepecite u tosteru i premažite namazom, naređajte kolutove i preklopite sa preostalim hlebom. U tiganju rastopite puter i pažljivo poređajte sendviče, pržeći ih sa obije strane dok ne postanu reš i krckavi. I uživajte u kalorijama, samo danas.
Kralj to zaslužuje, piše Aleksandra Nikšić novinar, prevodilac i još što-šta.
(MONDO)