Račvaste grančice, na koje se nabadalo meso za pečenje, prije mnogo hiljada godina bile su preteče viljuške.
Kao neophodan dio pribora za jelo prihvaćena je tek u 18. vijeku.
Viljuške su se prvo koristile u Srednjem vijeku, ali se konzumiranje hrane uz pomoć njih smatralo skandaloznim gestom. Kada je u 11. veku grčka princeza umrla nedugo nakon što je na svom vjenčanju predstavila viljušku, njena smrt je okarakterisana kaznom koja dolazi od bogova.
Današnji oblik i namenu viljuška je dobila u kasnijem ljudskom razvoju. U početku su se koristile dugačke dvozube viljuške, napravljene od tvrdog drveta, kosti ili gvožđa. Njihova osnovna namjena bila je pridržavanje mesa pri pečenju.
Iako postoje primerci četvorozubih i petozubih viljušaka od prije 16. veka, četvorozube viljuške su postale popularne tek krajem 18. vijeka.
Iako su viljuške bile poznate i česte na stolovima u Italiji tokom 11. vijeka i sporadično korišćene u Francuskoj tokom 14. vijeka (ne zaboravimo da su svi Francuzi sve do 17. vijeka jeli prstima), a u Englesku su stigle 1611. godine, tek od 18. vijeka viljuška je prihvaćena kao neophodan pribor za jelo u kućama obrazovanih ljudi.
U današnje vrijeme ovaj pribor za jelo je inspiracija i izazov za dizajnere širom svijeta, koji se takmiče u pokušaju da naprave što maštovitiju viljušku.
(MONDO)