Bijeli luk je od davnina lijek za sve. Ima široku primjenu u narodnoj medicini, a u posljednje vrijeme koristi se i u farmakološkoj industriji.
Svoje latinsko ime - Allium sativum, bijeli luk je dobio po najznačajnijem sastojku koji sadrži - alicinu, koji djeluje antibakterijski.
Međutim, da li bijeli luk može da se jede u neograničenim količinama?
Stručnjaci kažu da je potreban oprez ako se uz bijeli luk uzimaju vitamin E, preparati ginko bilobe, lijekovi trental, aspirin, farin, heparin, jer može da dođe do pojačanog krvarenja.
U narodu se bijeli luk nije koristio samo kao lijek, već i kao sredstvo za bajanje, vračanje, bacanje mađija i čini. I danas mnogi na put ne kreću bez bijelog luka. Kad se sin slao u vojsku ili je ćerka izlazila, stavljao im se bijeli luk u odjeću, da ih sačuva.
Bez bijelog luka ne bi bilo piramida
Iz istorijskih spisa vidi se da je i u starom i u srednjem, kao i dugo vremena u novom vijeku, bijeli luk priznavala za lijek i službena medicina raznih naroda, ali je u 19. vijeku gotovo potpuno bio izbačen iz farmakopeja.
Tek u Prvom, a naročito u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, počinje pravo naučno proučavanje bijelog luka, pa se on danas sve više i raznovrsnije upotrebljava u naučnoj medicini.
Bijeli luk ulazi u sastav raznih preparata za jačanje organizma, kao stimulans nervnog sistema, zatim protiv visokog krvnog pritiska, arterioskleroze, kao efikasno antiseptično preventivno sredstvo protiv raznih zaraznih bolesti (tifus, grip, difterija, kolera), protiv hroničnog bronhitisa, velikog i običnog kašlja...
Bijeli luk je veoma stara biljka. Kinezi, Indusi, Jevreji, Egipćani i drugi narodi gajili su ga više vekova prije nove ere kao hranjivu, začinsku i ljekovitu biljku. U Bibliji se spominje jedno jelo od bijelog luka i sirćeta koje se davalo kosačima.
U staroj induskoj medicini bijeli luk je bio vrlo cijenjen lijek, a upotrebljavali su ga i kao ljubavni napitak. Stari Egipćani su, kažu neki, zahvaljujući preventivnoj moći bijelog luka, spriječili bolesti i uspjeli da izgrade piramide.
Univerzalna amajlija
Stari Grci su zabranjivali pristup u hramove onima koji su jeli bijeli luk (nazivali su ga "smrdljiva ruža"), ali je malo biljaka koje su toliko poštovali kao bijeli luk.
Rimljani su ga takođe upotrebljavali za lijek, začin i hranu. Vergilije spominje upotrebu iscijeđenog soka iz bijelog luka i majčine dušice: "Žeteoci, kosači treba da se namažu time ako žele mirno i bezbrižno da se u podne odmore i otpočinu, jer ih onda zmije neće ujedati".
Arapski ljekari u srednjem vijeku mnogo su doprinijeli širenju upotrebe bijelog luka za lijek, kao što su, uostalom, učinili i za mnoge druge biljke za koje nije znala tadašnja "nazadna" Zapadna Evropa.
Bijeli luk je i najuniverzalnija amajlija u biljnom carstvu i jedna od najjačih uopšte jer čuva od nesreća i uroka.
U mnogim narodima postoji vjerovanje da na bijeli luk "ne smije nikakva nečastiva sila". Naročito ga se plaše vještice, vračare, gatare.
Zato se bijeli luk obično drži iznad kućnih vrata. Novorođenčetu se stavlja pod glavu da ga brani od svakog zla. Iz istog razloga djeca i odrasli bijelim lukom mažu dlanove.
Djevojke udavače uoči Đurđevdana otkinu dva pera na struku bijelog luka, pa ako ujutru desno pero bude veće, udaće se, a ako lijevo bude veće, neće.
U aktuelnoj priči o novom gripu, zaštitnim maskama, vakcinama, pranju ruku, možda nije na odmet sjetiti se i bijelog luka. Ne može da škodi.
(Beta, foto: AP)