“Postojale su šume, polja, životinje i ljudi. Postojala je i voda. Iznad nje se uzdizala magla, a ribe su klizile po vodenoj površini”…
Neurohirurg Iben Aleksander je dobio meningitis, opasno oboljenje koje agresivno napada mozak. Pao je u komu. Sa stanovišta nauke, nedjelju dana koliko nije bio pri svijesti, aparati nisu bilježili nikakvu aktivnost uma.
On kaže da je proputovao raj! Evo kako je izgledalo njegovo iskustvo…
“Moj otac, čovjek koji me je usvojio, bio je neurohirurg, a ja sam krenuo njegovim stopama i sam sam postao neurohirurg i profesor koji je predavao nauku o mozgu u Medicinskoj školi na Harvardu. Iako sam hrišćanin, bio sam skeptičan kada su mi pacijenti opisivali njihova duhovna iskustva. Moje poznavanje mozga činilo me je uvjerenim da vantjelesna iskustva, susreti sa anđelima i slične stvari, predstavljaju halucinacije do kojih je dolazilo uslijed određenih trauma mozga. A onda, pod najdramatičnijim mogućim okolnostima, otkrio sam dokaz da sam sve vrijeme griješio. Pre šest godina probudio sam se sa ozbiljnom glavoboljom. Nakon nekoliko časova bio sam u komi, moj neokorteks, dio mozga koji je zadužen za sve misaone procese koji nas čine ljudima, u potpunosti se ugasio”.
Doktori su mu dijagnostikovali meningitis, a šansa za preživljavanje bila je minimalna.
“Skeniranja su pokazala nepostojanje bilo kakve svjesne aktivnosti – moj mozak nije imao kvar, bio je u potpunosti ugašen. Međutim, moje unutrašnje ‘ja’ je i dalje postojalo, uprkos svim poznatim zakonima nauke. Sedam dana ležao sam u komi, a moja podsvjest putovala je kroz brojne oblasti, svaka je bila neobičnija od prethodne – u pitanju je bilo putovanje van fizičkog svijeta, putovanje koje bih do tog trenutka odbacio kao nemoguće”
DOKTOROVA MAPA RAJA
“Nakon zasljepljujuće glavobolje nakon koje sam utonuo u komu, postepeno sam počeo da shvatam da se nalazim u primitivnom, praiskonskom stanju, slično osjećaju da ste zakopani u zemlju.
Međutim, u pitanju nije bila obična zemlja, svuda oko sebe sam osjećao, a ponekad čuo i vidio, druge entitete.
Ovo je dijelom bilo zastrašujuće, dijelom utješno i poznato. Osjećao sam kao da sam oduvijek bio dio ove iskonske tmine.
Vrlo me često pitaju da li je u pitanju bio pakao, ali ja ne mislim da je to bio slučaj – očekivao bih da je pakao malo više interaktivniji, a ovo je bilo potpuno pasivno iskustvo.
Nakon izvjesnog vremena, mada ne mogu da procijenim koliko je tačno vremena prošlo, svjetlo je polako počelo da se spušta ka meni, izbacujući divne filamente srebrnog i zlatnog sjaja.
U pitanju je bio cirkularni entitet koji je emitovao predivnu, rajsku, muziku. Svjetlo se otvorilo poput procjepa u tkanju tog univerzuma, i osjetio sam kako polako prolazim kroz njega, sve do doline prepune bujnog zelenila, gdje su vodopadi padali u kristalne bazene.
Tu su bili i oblaci, a iznad njih je bilo tamno plavo nebo.
Svijet nije bio nejasan i udaljen. Bio je duboko živ i živopisan kao miris pečene piletine, kao odsjaj sunca od karoserije automobila i zapanjujuć kao uticaj prve ljubavi.
Potpuno sam svjestan koliko ovo moje prisjećanje može da zvuči šašavo, i potpuno razumijem ljude koji to ne mogu da prihvate. Ali, kao i kada su u pitanju mnoge druge stvari u životu, ovo je jedna od onih koje morate da iskusite kako biste vjerovali.
Postojale su šume, polja, životinje i ljudi. Postojala je i voda. Iznad nje se uzdizala magla, a ribe su klizile po vodenoj površini.
Poput zemlje, i voda je stvarala utisak poznatog. Moj pogled želio je samo da utone u nju.
Stajao sam i divio se rijekama širom Amerike, ali svi ti prizori sad su izgledali kao manje vrijedne verzije, mala braća i sestre ove žive vode.
U raju sve izgleda stvarnije – manje napeto, ali u isto vrijeme i intenzivnije.
Raj je beskrajan, raznolik i naseljen poput Zemlje, zapravo, beskonačno poput Zemlje. Međutim, u svom tom beskraju ne postoji osjećaj različitosti koji karakteriše naš svijet gdje je svaka stvar ostavljena samoj sebi i nema direktnog kontakta sa drugim stvarima oko nje.
U raju ništa nije izolovano. Ništa nije otuđeno. Ništa nije nepovezano. Sve je jedno.
Sva moja čula bila su stopljena. Vid i sluh nisu bili odvojene funkcije. Činilo se kao da sam mogao da čujem gracioznost i elegantnost svih letećih stvorenja, i da vidim spektakularnu muziku koja je izbijala iz njih.
I prije nego što sam počeo da se pitam šta su ta stvorenja, razumio sam da su stvarala muziku jer nisu mogli da je zadrže u sebi. Bio je to zvuk čiste radosti”, prenosi B92.
Njegovu ispovest u cijelosti pročitajte OVDJE.