Način ishrane i kulinarstvo su stvar podneblja, tako da različiti narodi imaju različite potrebe za solju.
Ipak, danas najveći broj naroda upotrebljava so u ishrani, piše "Zabavnik".
Primitivni ljudi nisu znali za so, živjeli su i hranili se bez nje, kao, uostalom, i bez šećera, što nam danas izgleda nezamislivo.
U nekim krajevima Amerike i Indije uopšte nisu znali za so sve dok je Evropljani nisu donijeli. U srednjoj Africi još postoje krajevi gdje je so raskoš koju sebi mogu da priušte samo imućni.
So nije neophodna onim narodima koji se hrane uglavnom mlijekom i mesom, posebno ako jedu sirovo meso, ili meso s ražnja, pošto se u tom slučaju prirodna so ne gubi.
Međutim, so je neophodna ljudima koji se hrane prevashodno žitaricama ili povrćem, pa čak i barenim mesom.
Dnevne potrebe za solju iznose 50 miligrama, ali u današnjim uslovima unosi se bar nekoliko puta više.
Vjeruje se, međutim, da prekomerna upotreba soli može da izazove pojavu nekih bolesti, prije svega kardiovaskularnih.
Čovjek je počeo da upotrebljava so kada je prestao da živi nomadskim životom, odnosno da luta tražeći hranu.
Kad su nastala prva naselja, a posebno onda kad je počeo da se bavi zemljoradnjom, počeo je redovno da koristi so.
Izvesno je da je so korišćena u Kini još 2700. godine prije naše ere, kao i u drevnom Egiptu 1450. godine prije naše ere, a pominje se u Talmudu, kao i u Bibliji.
U drevna vremena kad su bogovima prinošene žrtve, so je bila sastavni dio te žrtve, tako da je imala simbolično, obredno značenje,
Budući da so pomaže da se hrana održi, postala je znak onoga što je trajno. Nekada davno ljudi su kad su hteli da se zavetuju činili to nad slanim obedom.
Pošto je bila sve traženija, so je postala važna za trgovinu, tako da je nekada čak korišćena umjesto novca.
Interesantno je da se jedan od najstarijih puteva u Italiji, dug 242 kilometra, zvao Via salaria, ili Put soli, zato što se njime so dopremala od Rima do obala Jadrana, tačnije do mesta Castrum Trentinum.
(MONDO)