Naučnici se slažu da su šanse za najgori scenario male, ali i dalje upozoravaju na moguće posljedice.
Ako bi supervulkan ispod Nacionalnog parka Jelouston ikada imao još jednu ogromnu erupciju, mogao bi da izbaci pepeo hiljadama milja širom Sjedinjenih Država, oštetivši zgrade, uništivši usjeve i zatvorivši elektrane. To bi bila velika katastrofa.
Šanse da se to dogodi su na sreću prilično male. Supervulkan Jelouston — hiljadama puta moćniji od običnog vulkana — imao je samo tri zaista ogromne erupcije u istoriji. Jedna se dogodila prije 2,1 milion godina, jedna prije 1,3 miliona godina, a jedna prije 664.000 godina.
I uprkos onome što ponekad čujete u medijima, nema naznaka da ćemo uskoro imati još jednu "super-erupciju". U stvari, čak je moguće da Jelouston više nikada neće imati tako veliku erupciju. Uprkos tome, ovaj supervulkan ostaje beskrajan izvor apokaliptične fascinacije - i nije teško shvatiti zašto. U septembru 2014, tim naučnika objavio je rad koji istražuje kako bi zapravo mogla izgledati super-erupcija Jeloustona.
Između ostalog, otkrili su da je vulkan sposoban da zatrpa vulkanskim pijeskom (mješavina rascjepkanog kamena i stakla) u visini od metar države poput Vajominga, Montane, Ajdaha i Kolorada i da potpuno prekrije Srednji zapad. Toliko pepela bi moglo da ubije biljke i životinje, sruši krovove kuća i poremeti elektromrežu. Džejkob Lovenstern iz Geološkog zavoda SAD koji je jedan od autora ove studije, kaže da rad nije bilo kakvo predviđanje budućnosti.
"Čak i da Jelouston ponovo eruptira, vjerovatno ne biste dobili taj najgori scenario. Ono što je mnogo, mnogo češće su male erupcije - to je tačka koja se često ignoriše u štampi", kaže on.
A čak su i te male erupcije veoma rijetke.
On je potom objasnio detaljno šta mi zapravo znamo o supervulkanu Jelouston, kako bi mogle da izgledaju njegove erupcije i zašto su šanse za katastrofu male. Ispod Nacionalnog parka Jelouston vreba rezervoar vruće magme. Ta toplota je odgovorna za mnoge poznate gejzire i tople izvore u parku. I kako se magma diže u komoru i hladi, tlo iznad povremeno se diže i spušta. U rijetkim prilikama kroz istoriju, ta komora je eruptirala. Ogromna, velika većina tih erupcija u Jeloustonu bili su manji tokovi lave - pri čemu se poslednja dogodila na visoravni Pičstoun pre nekih 70.000 godina.
Ali razlog zašto Jelouston dobija toliko pažnje je mogućnost katastrofalnih "super-erupcija“. Super-erupcija je sve što mjeri magnitudu 8 ili više na indeksu eksplozivnosti vulkana, u kojoj se izbacuje najmanje 1.000 kubnih kilometara materijala. To je dovoljno da se Teksas "zakopa" metar i po duboko. Ove super-erupcije su hiljadama puta snažnije čak i od najvećih erupcija na koje smo navikli.
Jelouston je imao tri zaista masivne erupcija u svojoj istoriji - prije 2,1 milion godina, prije 1,3 miliona godina i prije 664.000 godina. Tokom poslednja je izbacio toliko materijala odozdo da je ostavio depresiju u zemlji (34 milje sa 50 milja) - to je ono što danas znamo kao Jeloustonska kaldera. Vrijedi napomenuti da Jelouston nije jedini supervulkan tamo - geolozi su pronašli dokaze o najmanje 47 super-erupcija u istoriji Zemlje. Najnovija se dogodila u jezeru Taupo na Novom Zelandu prije nekih 26.000 godina. Postojala je ogromna erupcija Toba prije 74.000 godina, izazvana pomjeranjem tektonskih ploča. To je pokrenulo dramatičnu globalnu zimu koja je trajala između 6 i 10 godina i (prema nekima) možda je skoro uništila ljudsku rasu u nastajanju.
U prosjeku, Zemlja je vidjela otprilike jednu super-erupciju svakih 100.000 godina, iako to nije pravilo. Ponovimo da su šanse za bilo koju vrstu erupcije Jeloustona, bilo ona velika ili ne, veoma male. Ali ako govorimo hipotetički… Najverovatniji scenario erupcije u Jeloustonu bi izgledao ovako - manji događaj koji je proizveo tokove lave i moguća tipična vulkanska eksplozija. Ovo bi vjerovatno bilo izazvano rojem zemljotresa u određenom dijelu parka dok bi magma izlazila na površinu. Što se super-erupcije tiče, znaci upozorenja bi bili mnogo veći.
"Vjerovatno bismo prvo vidjeli intenzivnu seizmičku aktivnost u cijelom parku. Moglo bi da prođu nedelje ili mjeseci da ti zemljotresi razbiju stijene iznad magme prije erupcije", kaže Lovenstern.
A šta ako smo dobili super-erupciju — događaj koji je bio 1.000 puta snažniji od obične vulkanske erupcije i koji izbacio najmanje 240 kubnih milja materijala i koji je trajao nedeljama ili mjesecima? Sami tokovi lave bi bili sadržani u relativno malom radijusu unutar parka - recimo, oko 40 milja. U stvari, samo jedna trećina materijala bi zapravo dospjela u atmosferu. Najveća šteta nastala bi od vulkanskog pepela – kombinacije rascjepkanog kamena i stakla – koji je izbačen miljama u vazduh i rasut širom zemlje. U svom novom radu, Lovenstern i njegove kolege su pogledali istorijske naslage pepela i napredno modeliranje kako bi zaključili da bi erupcija stvorila takozvani kišobran oblak, koji se širi čak u svim pravcima.
Super-erupcija bi mogla da na sjeverne Stjenovite planine nabaca metar pepela a gomila pepela bi pala na Vajoming, Ajdaho, Kolorado, Montanu i Juti. Svaki od tih scenarija bi bila užasna vijest. Toliko vulkanskog pepela je sposobno da ubije ljude, biljke i životinje i uništi zgrade. Čak i nekoliko santimetara pepela (što veći deo zemlje može da dobije) može uništiti farme, začepiti puteve, izazvati ozbiljne respiratorne probleme, blokirati kanalizacione vodove, pa čak i prekinuti rad transformatora. Avio-saobraćaj bi morao da bude zatvoren u većem dijelu Severne Amerike.
Tako velika vulkanska erupcija bi takođe imala velike efekte na globalnu klimu. Vulkani mogu emitovati aerosole sumpora koji reflektuju sunčevu svjetlost nazad u atmosferu. Hlade klimu. Ove čestice su kratkog vijeka u atmosferi, tako da je efekat samo privremen, ali ipak može biti dramatičan. I u dokumentarcu "Super vulkani" se razmatrala pretpostavka šta ako Jelouston eruptira. Erik Majers, narator dokumentarca, otkrio je kako bi život nakon erupcije u krugu od 500 milja od Jeloustona prestao da se odvija normalno.
Naučnici su 2004. godine istraživali efekte prošlih erupcija i koristili ih da predvide šta bi se moglo dogoditi u bilo kojoj modernoj erupciji. Iako bi sama erupcija bila razorna, Majers je objasnio da bi stvari bile veoma loše i za one koji bi preživeli eksploziju.
"DNK dokazi sugerišu da je poslednja erupcija supervulkana stvorila mini ledeno doba koje je zamalo dovelo do izumiranja ljudske rase. Erupcija supervulkana Jeloustoun izazvala bi široku devastaciju širom Sjedinjenih Država. Prvog dana, oni koji su bili pošteđeni početne eksplozije suočili bi se sa piroklastičnim tokovima koji bi potekli iz Jeloustona, uništavajući skoro sve u krugu od 60 milja. (Piroklastični tok je brzi tok toplog gasa i stijene koji može dostići brzinu i veću od 700 km/h) Tri dana nakon erupcije, normalan život u krugu od 500 milja od vulkana bio bi nemoguć. U roku od nedelju dana, centar SAD bi bio zatrpan pod debelim tepihom pepela, ubijajući hiljade od bolnih plućnih bolesti", rekao je on.
Profesor Majkl Rampino, geolog sa Univerziteta u Njujorku, rekao je kako bi najsmrtonosniji dio erupcije supervulkana bili gasovi koji ostaju u vazduhu, a ne pepeo koji pada na zemlju. On je posjetio stari nadgrobni spomenik u Nju Hempširu koji svjedoči o događajima iz 1816. godine koja je postala poznata kao "Godina bez ljeta". Ozbiljne klimatske abnormalnosti dovele su do smanjenja prosječnih globalnih temperatura za 0,4℃ do 0,7℃. Dokazi sugerišu da je ovo izazvala erupcija planine Tambora 1815. — najsnažnija zabilježena erupcija u istoriji.
"Ovo je spomenik farmeru po imenu Ruben Viten koji je uspeo da spase grad Nju Hempšir uzgajajući dovoljno pšenice na svojoj zemlji da prehrani zajednicu. Bilo je snijega u junu i mraza u julu, pa ponovo u avgustu, koji je ubio većinu pšenice u nizijama. Ali Ruben Viten je uspio da uzgaja dovoljno pšenice u planinskim predjelima da prehrani grad", rekao je on.