Stanovnik beogradskog zoološkog vrta američki aligator po imenu Muja, smatra se najstarijim živim aligatorom na svijetu.
U "Vrt dobre nade", kako se zove zoološki vrt grada Beograda, Muja je dopremljen godinu dana po njegovom osnivanju, 12. septembra 1937. godine, pišu "Nezavisne novine".
Međutim, ovaj aligator nije jedina životinja koja je skretala pažnju posjetilaca u beogradskom zoo-vrtu. U "Vrtu dobre nade" ponosni su i na druge svoje stanovnike.
Osim njega, bombardovanje Beograda 1944. godine preživjeli su nilski konj Buca i papagaj Žako.
Muja je već tada kada je dopremljen bio odrasla životinja. Stigao je sa još jednim aligatorom, u velikom kontingentu životinja iz jednog njemačkog zoološkog vrta.
Danas je on jedini preostao od stanovnika "Vrta dobre nade" koji su uspjeli da prežive Drugi svjetski rat, tokom koga je taj zoološki vrt, budući da je Beograd u dva navrata bombardovan, bio gotovo potpuno razoren.
Kako kažu u zoološkom vrtu, aligator Muja je u prilično dobroj kondiciji, hrani se jedanput nedjeljno i pojede po pet do šest kilograma mesa.
"Ranije je dobijao i ribu, ali u posljednje vrijeme nju odbija da jede", kažu u tom zoološkom vrtu.
Njegova postojbina je Misisipi, Sjeverna Amerika i predio oko Floride.
"Muja je imao svog para i zajedno su uspeli da prežive rat. Pošto je reptilima potrebno grejati vodu, šezdesetih godina prošlog veka jedan radnik je pustio vrelu vodu, ali je zaboravio da pusti i hladnu. Drugi aligator je tako, nažalost, skuvan, pa je Muja ostao sam i patio je", objašnjava Vuk Bojović, direktor beogradskog zoološkog vrta.
Ovaj starosjedilac nedavno je dobio nov životni prostor i komforni bazen kroz koji prolaze cijevi i na taj način griju vodu.
Nilski konj Buca, koji je takođe bio svjedok bombardovanja Beograda, više nije među živima.
"Buca je u zoološki vrt došao kao rođendanski poklon. Aleksandar Krstić, prvi direktor i projektant ovog vrta, je svog sina Mirka darivao nilskim konjem. Nije on samo preživeo bombardovanje, preživeo je i sve nacionalizacije. U vreme kada je svima oduziman višak prostora, Buca je živeo na Dorćolu u vili sa bazenom, tako da je on prvi tajkun", kroz šalu objašnjava Bojović.
Dugo je živio sam, a onda su mu pronašli "djevojku" Julku iz Austrije. Ubrzo su dobili jedinog potomka Nidžu.
"Pošto su mu roditelji bili stari, Nidžo je brzo ostao sam i dugo je tugovao. Ja sam mu pronašao Debelu Bertu iz Češke. Ona je bila prgava i preka, ali se Nidža brzo zaljubio. U bazenu je vladao pravi matrijarhat", sjeća se Bojović.
Nidža i Berta su imali dosta potomaka, pa je jedan od njih čak i vraćen u Afriku.
Nidža je umro dva mjeseca prije rođenja svog sina Edipa, koji je veoma privržen majci i danas živi s njom.
U vrtu su živjeli i papagaj Žako koji je svirao "Pjesmu toreadora" iz opere "Karmen", kao i drugi papagaj koji se opredijelio za jedan drugačiji žanr, te je svirao "Užičko kolo", ali tako da je falširao na jednom mjestu.
Poznate životinje u istoriji vrta su i pas Gabi i šimpanzo Sami.
Sami je najpoznatiji šimpanzo koji je živio u beogradskom zoološkom vrtu.
Široj javnosti je postao poznat kada je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka dva puta bježao iz zoološkog vrta. U potjeri po ulicama i krovovima Beograda najveću ulogu je imao Bojović.
Na 60. rođendan vrta Samiju je podignut spomenik ispred kaveza s majmunima.
Njemačkom ovčaru Gabiju, nekadašnjem čuvaru zoološkog vrta u Beogradu, takođe je podignut spomenik.
U beogradskom zoološkom vrtu trenutno živi 211 životinjskih vrsta i oko 2.000 jedinki. Od toga 52 vrste čine ptice, 47 sisavci i 12 gmazovi.
U vrtu živi i mnogo ugroženih vrsta.
Bojović je posebno ponosan na bijele lavove koje je jedno vrijeme u cijeloj Evropi imao samo beogradski zoološki vrt.
(MONDO)