Svi mediji su vijest o postavljenju islandske premijerke ispratili naslovom: "ISLAND POSTAVIO PRVOG SVJETSKOG GEJ LIDERA". Svi, sem islandskih
Islandski mediji nisu spominjali seksualnost Johane Sigurdardotir danima nakon što je postavljena za premijerku sve dok nisu shvatili koliku su pažnju čitavog svijeta privukli upravo tom činjenicom.
Bivša stjuardesa Sigurdardotir (67) postala je vremenom političarka u koju stanovnici ove države imaju najviše povjerenja. Naravno, bila je gej i svi su znali da je 2002. godine registrovala svoje partnerstvo sa drugom ženom. Međutim, Islanđani to nisu ni primjećivali.
Direktorka islandskog Instituta za javnu administraciju i politiku Margaret Bjornsdotir objašnjava da takva tišina pokazuje raspoloženje javnosti. "Niko nije razmišljao o njenoj seksualnosti. Biti gej ovdje uopšte nije pitanje kome treba posvećivati pažnju", kaže ona.
Ohrabreni ovakvim liberalnim stavovima, političari u Zapadnoj Evropi "izlaze iz ormana" (javno govore o svojoj seksualnosti) i zauzimaju najviše pozicije u državama. Jedanaest gej muškaraca i žena su članovi britanskog parlamenta, uključujući i dvoje članova vlade.
Prošlog juna Nikola Sarkozi postavio je Frederika Miterana, gej TV voditelja, za ministra kulture. Pariski gradonačelnik Bertran Delano, za koga neki kažu da će se kandidovati za predsjednika 2012, takođe je gej. Gvido Vestervele, šef Slobodarske demokratske partije Njemačke, upravo je postao ministar spoljnih poslova te države, priključujući se gej eliti u kojoj su i gradonačelnici Berlina i Hamburga, dva najveća grada te zemlje. Klaus Voverajt, gradonačelnik Berlina, kaže da je njegov izlazak u javnost pred izbore 2001. godine pod pritiskom tabloida ojačao njegovu kampanju. "Moje priznanje je možda doprinijelo mojoj popularnosti", kaže on. "Mnogi ljudi cijene iskrenost."
Ova klima je daleko od one koja vlada u većem dijelu SAD, gdje – uprkos skorašnjem izboru gej žene Aniz Parker za gradonačelnicu Hjustona, četvrtog po veličini grada u toj zemlji – iskrenost još uvjek može da prekine karijeru političara. Otvoreni gej političari kao što je bio Harvi Milk, većnik San Franciska, počeli su da osvajaju pozicije u američkim gradovima sa velikim gej zajednicama tokom 70-ih prošlog vijeka. Napredak je usporen od tada, kaže Dejvid Rejsajd, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Torontou. On vjeruje da su vjerska konzervativnost i troškovi predizbornih kampanja u Americi glavne prepreke u osvajanju pozicija. Od 511,000 izabranih političara u SAD – od školskih odbora do predsjednika – samo njih 450 su javno gej. Amerika nikad nije imala gej senatora, a samo njih troje je u Predstavničkom domu.
Jaz između SAD i Evrope nije samo na vrhu: 49% Amerikanaca smatra da treba "prihvatiti" homoseksualnost, govori jedno istraživanje iz 2007. godine. Suprotno tome, takvo mišljenje ima 80% Francuza, Njemaca i Španaca. Samo konzervativni katolici Poljaci su pokazali da im je ideja o gej političarima neprijatna koliko i Amerikancima. Denis Dison, portparol organizacije za podršku gej političarima "Pobjednički fond" (Victory Fund), kaže da ovakvi stavovi otežavaju gej ljudima da krenu u kampanju, da ne govorimo o pobjedi. "U mjestima gdje ne vlada prijateljska klima, njima je teško da se pojave na sastanku u gradskoj skupštini ili na javnom skupu, zato što im postavljaju vrlo neprijatna pitanja."
Politički pejzaž Evrope nije bio uvjek tako gostoljubiv. Prije trideset godina, kada je Sigurdardotir započinjala svoju političku karijeru, "Island je bio ekstremno homofobičan", kaže politikolog Baldur Torhalson sa Univerziteta Island. Obrazovanje je to promijenilo. U posljednjih 30 godina organizacija za gej prava iz Rejkjavika Samtokin '78 radila je sa nacionalnim medijima na proizvodnji informativnog programa koji je dao gej muškarcima i ženama ljudsko lice i upoznao javnost o predrasudama sa kojima se gejevi suočavaju. Aktivisti su obilazili srednje škole kako bi stvarali gej uzore i borili se sa stereotipima. Do 1996. država je legalizovala gej partnerstva, a Sigurdardotir je postal članica vlade. Danas, samo šest odsto sveštenika na Islandu kaže da bi odbilo da vjenča gej par. "Mi smo mala država sa 300,000 stanovnika, tako da se vesti brzo šire", kaže Torhalson. "Ako stignete u večernji dnevnik, vaša poruka stići do svih."
U većim državama kao što je Britanija, gdje je konzervativizam jači, napredak je došao sporije. Konzervativna vlada Margaret Tačer donijela je 1988. Zakon o lokalnoj upravi, Član 28, koji je zabranjivao "promociju homoseksualnosti" u školama i definisao gej veze kao "lažne porodične veze". Ovakva homofobija ohrabrila je borce za gej prava i buduće političare. "Iz ormara su izašli ljudi koji inače nikad to ne bi uradili. Ovo je probudilo i naše heteroseksualne prijatelje i porodice", kaže Majkl Kešmen, poslanik laburista u Evropskom parlamentu. Kešmen i glumac Jan Mekelen osnovali su organizaciju Stounvol (Stonewall) 1989. godine. Otprilike u isto vrijeme, Kešmen je glumio dobronamernog gej muškarca u popularnoj sapunskoj operi Istendersi. Kešmen kaže: "Pokrenuli smo se i uslijedila je politička karijera."
Okolnosti su se promijenile do 1997, kada su laburisti Tonija Blera došli na vlast. Kris Smit, koji je bio jedini gej poslanik prethodnih 14 godina, imenovan je za ministra kulture. "Zapanjilo me je da niko nije ukazao da je gej muškarac postavljen u cabinet", kaže Smit, koji sada vodi britansku Agenciju za okolinu. Iste godine u Egziteru, izbornoj jedinici na jugozapadu Engleske, konzervativni kandidat Edrijan Rodžers, napao je svog gej protivnika Bena Bredšoua, čiju je homoseksualnost opisao kao "sterilno, bolešću vođeno i od boga odbačeno zanimanje". Glasači su poslaničkim mjestom nagradili Bredšoua, koji je ostvario jednu od najvećih pobjeda nad konzervativcima te godine. "On je pokušao da upotrebi moju seksualnost kao političko oružje i ono je pucalo njemu u lice", kaže Bradšou, sadašnji ministar kulture Velike Britanije. "Ti izbori su porkenuli more promjena u našoj politici. Od tada živimo u novom svijetu."
Prozivke gejeva pokazale su jednako nedjelotvornim i u Njemačkoj. Andreas Hailman, sociolog sa berlinskog Humbolt univerziteta, vjeruje da političar koji otkrije svoju seksualnu orijentaciju štiti se od kritika. "Oni su otjelotvorenje izvjesne autentičnosti i vjerodostojnosti jer su otvoreni", kaže on. Nasuprot tome, protivnici koji od seksualnosti prave pitanje obično se doživljavaju kao zlobni i politički nekompetentni. Kada je bivši zamjenik gradonačelnika Hamburga Ronald Šil na konferenciji za novinare 2003. godine otkrio da je njegov šef Ole fon Beust gej, Njemci su počeli da se sprdaju sa Šilom, a fon Beust je naredne godine pobijedio ogromnom većinom.
Pokazalo se da je evropsko liberalno zakonodavstvo – 18 evropskih država dopušta gej brakove ili registrovana istpolna partnerstva, a u devet država gej parovi mogu da usvajaju djecu – u velikoj mjeri normalizovalo percepciju gejeva. Kristof Žerar, zamjenik gradonačelnika Pariza, vjeruje da je stavljanje gej partnerstava u zakonski okvir "iznudilo poštovanje". Žerar živi u građanskom partnerstvu 13 godina i ima dvoje djece. "Na gejeve više ne gledaju samo kao na ljude koji obožavaju žurke, već znaju i da mogu da budu roditelji", kaže on. Pariz naravno nije isto što i seoska Francuska. Ali čak i u Barzaku, selu sa 2,200 stanovnika na jugozapadu države, gej lideri su napredovali. Filip Mejnar, gradonačelnik ovog sela u zadnjih pet godina, kaže da je njegova vidljivost uticala na stavove lokalnog stanovništva. "Ljudi su shvatili da gejevi nisu karikature", kaže on. Ljudi ga sada ocjenjuju prije svega po tome što je izgradio parking i uljepšao selo.
I demografske promjene mogu imati svoju ulogu. Sve veći broj ljudi na kontinentu bore se sa time kako asimilirati imigrante. Njima gej zajednica postaje manja prijetnja nego pridošlice iz muslimanskog svijeta. "To je grozno, ali seksualne manjine se vide kao sigurnija i poštovanija manjina jer oni znaju šta je to 'britansko' ili 'holandsko'." Tako istraživanje iz 2008. godine pokazuje da dok 27% Holanđana bi prihvatilo Muslimana za premijera, čak 78% njih bi prihvatilo homoseksualca na istoj poziciji.
Britanski konzervativci su prešli dug put od Člana 28, koji je laburistička vlada ukinula 2003. godine. Dejvid Kameron, lider torijevaca, izvinio se za taj zakon na gej parade prošle godine. Oktobra prošle godine konzervatici su čak organizovali i zvanično "gej veče" na svojoj godišnjoj skupštini. Gej aktivisti još uvjek burno raspravljaju da li političari koji nisu priznali javnosti svoju seksualnost to i treba da učine. Zamjenik gradonačelnika Pariza Žerar zna nekoliko izabranih zvaničnika koji ćute o svojoj seksualnosti. "Ne prihvatajući javno svoju seksualnost, prikriveni gej političari usporavaju napredak", kaže on. Sve dok ostaju skriveni, smatra on, gej političari će biti posmatrani kao nastrani. "Ne mislim da moraju da mašu zastavom, već samo da budu pribrani i samopouzdani o tome."
Berlinski gradonačelnik Voverajt je upravo to: on se redovno pojavljuje sa svojim dečkom neurohirurgom na javnim događanjima, a slogan iz kampanje mu je bio: "Ja sam gej i to je dobra stvar." Ali čak i on ne vjeruje da jednaka pravila igre važe za sve. "Sve dok se raspravlja o seksualnoj orijentaciji kandidata ljudi će misliti da još nije normalno da gej osoba želi da osvoji takvu poziciju", kaže on.
Ipak, o takvoj klimi mogu samo da sanjaju mnogi gej političari u Americi. Protivnici gej kandidata često fokusiraju predizbornu trku na njihovoj seksualnosti i to im se isplaćuje u glasovima. Džim Rot, bivši šef okruga u Oklahomi i prvi izabrani gej političar u toj državi, kaže da su 2002. godine njegovi protivnici lažno tvrdili da njegov partner ima AIDS. Četiri godine kasnije crkvene grupe su širile literaturu kojoj su tvrdile da on želi da "promoviše homoseksualnu agendu". Slične napade je doživio kada je 2008. godine pokušao da osvoji poziciju sa koje se kontrolišu državni energetski resursi i izgubio je. "Njihovi koordinisani napadi na moju seksualnost glasno su odjekivali u pojedinim djelovima Oklahome", kaže on. "Kako odgovarate na smiješne homofobične poruke?" Jedini odgovor na ovo pitanje je: ne odgovarajte. Tokom decembarske trke za gradonačelnicu Hjustona Aniz Parker jednostavno je ignorisala napade na njenu seksualnost i pobijedila.
Za organizaciju koja se bori za gej brak i pravno na služenje gejeva u vojsci, politički uspjeh je mnogo više od pitanja ponosa. "Moramo da imamo ljude koji sjede za stolom na kome se dijeli moć kada se donose odluke o našim životima", kaže Dison iz Pobjedničkog fonda. "Naši strejt saveznici i protivnici upoznaju nas kao ljude, a to mijenja srca i umove."
Na Islandu, Sigurdardotir sada sjedi na čelu tog stola. U državi gdje je gej muškarcima i ženama preostalo malo toga za šta se treba boriti, o njoj prvo razmišljaju kao o političarki. To može da objasni ravnodušnost medija povodom njene seksualnsoti. Neki urednici u Rejkjaviku kažu da su to ignorisali zbog njene privatnosti. Torhalson, koji je i sam gej, vjeruje da to pokazuje da još ima posla. "To je vrlo čudna tvrdnja kada vidite nju koja se ne skriva", kaže on. "To pokazuje da mediji zaista ne znaju kako da tretiraju gej političare." Možda je tako. Ali samo na Islandu previđanje seksualne orijentacije premijera tako lako prolazi. U mnogim drugim djelovima svijeta na ovo bi se gledalo kao na pobjedu.
(MONDO)