Poput mnogih velikih američkih gradova, vlasti u Filadelfiji potrošile su dosta vremena i novca na programe za beskućnike u gradu
Međutim, En Mejlum (27) je smislila sopstveni program: odustala je od dobro plaćene karijere da bi pomogla beskućnicima kroz svoju strast - trčanje. Svoj klub je nazvala - "Ponovo sam na nogama".
Sunce tek da je izašlo, ali En Mejlum i njeni drugari već su se okupili ispred jedne benzinske pumpe u Filadelfiji.
"Trčala sam kao i svakog drugog jutra. Bilo je prilično rano – recimo pet sati ujutru. Živim u dijelu Filadelfije koji polako postaje sve popularniji. I dok sam džogirala primjetila sam grupu muškaraca kako stoje na ulici.
U mojoj rodnoj Sjevernoj Dakoti običaj je da mahnete, kažete dobro jutro i nasmijete se prolaznicima. Prvi me je pogledao kao da sam luda ali nakon nekoliko dana navikli su se na moje prisustvo", priča En Mejlum.
Ona tvrdi da je trčanje važan sastavni dio njenog života još od 16. godine, kad se njena porodica raspala zato što joj je otac bio narkoman. Trčanje je bila važna duhovna podrška tada i još uvijek jeste nakon više od deset godina.
"Trčanje mi je spasilo život. Naučilo me disciplini i poštovanju i mislim da sam ono što želim da budem dok trčim. Ima nešto u stalnom kretanju što me čini živom i uzbuđenom i, iznad svega, uvjerenom da će sve biti u redu.
Kad sam vidjela te muškarce koji su me podsjetili na mog oca, pomislila sam da je ovo moja druga šansa", kaže predsjednica neobičnog džoging kluba.
En je dobila odobrenje lokalnog prihvatilišta za beskućnike da osnuje klub za džogere koji je počela sa devet ljudi.
"Nakon prve nedjelje pomislila sam da bi ovo zbilja mogao da bude prvi korak u promjeni života ovih ljudi", prisjeća se Mejlum.
Nakon nekoliko nedjelja ona je napustila svoj visoko plaćeni posao i fokusirala se na klub. Osnovala je neprofitnu organizaciju pod nazivom "Ponovo sam na svojim nogama".
Njen cilj je bio da koristi organizovano džogiranje kao način da razvije disciplinu i poštovanje. Ta organizacija potom svojim članovima daje uputstva kako da se obrazuju i pronađu posao.
"Kapiten" današnjeg tima Džejms Torp je na čelu grupe koja već trči - pola maratona! "Svi žele da budu voljeni i dio zajednice i to stvara tu zajednicu džogera. Svi znamo da ste, čim ste došli na trčanje, džoger", kaže Torp.
Za priključenje klubu potrebna je riješenost. Tri dana nedjeljno trkači se sastaju pred zoru. Oni ne mogu da koriste alkohol i droge i imaju obavezu da prisustvuju sastancima u savjetovalištu za zapošljavanje.
"Kad smo počeli, nisam mogao da pretrčim ni dva bloka. Bilo je teško. A onda je krenuo postepen napredak", kaže Moris Gejts, džoger.
Moris je ovih dana istrčao svoj prvi polu-maraton. Njegov sin, koji je vojnik u armiji SAD, dolazi da mu pruži podršku.
"Ponosan sam na svog oca i na ono što je postigao. On je predan, počeo je nešto i to završava... Veoma sam ponosan na njega. Definitivno nas je motivisao da izađemo i podržimo ga i ja ću kad god mogu trčati s njim deset milja", kaže Gejtsov sin, Kris.
Kad je En osnovala klub, neki ljudi su bili skeptični prema ideji da bi trčanje moglo da riješi tako kompleksan socijalni problem. Medjutim, En vjeruje da je porast samopouzdanja najvažniji prvi korak.
"Primjetićete osmeh na njihovom licu, vidjećete da su zbilja ponosni na ono što jesu i to je nevjerovatno. Razumjeti šta znači biti dio tima i pružiti međusobnu podršku je suština života", optimistična je En.
Od osnivanja 2007. godine, klub "Ponovo na svojim nogama" se neprestano širio. Sada ima nekoliko stotina članova i ogranke u Baltimoru i Vašingtonu.
(MONDO)