"Niko nema namjeru da gradi zid", izgovorio je 15. juna 1961. godine tadašnji lider Njemačke Demokratske Republike Valter Ulbriht
Dva mjeseca kasnije dogodilo se upravo ono što je Ulbriht demantovao: Berlin je "zazidan", podijeljen na istočni i zapadni dio, piše "Politika".
Berlinski zid, kao dio granice između dvije njemačke države, postao je simbol gvozdene zavjese koja je, u vrijeme hladnog rata, dijelila zapadni i istočni dio Evrope. Simbol čiji je pad, 28 godina kasnije - 9. novembra 1989. godine - na spektakularan način označio kraj jedne mračne epizode u novijoj svjetskoj i evropskoj istoriji.
Poslije okončanja Drugog svjetskog rata poražena Njemačka rasparčana je na četiri okupacione zone, a po istoj formuli sile pobjednice - SAD, Francuska, Velika Britanija i Sovjetski Savez - podijelile su i Berlin. Nešto kasnije otpočeo je hladni rat između zapadnog i istočnog bloka, već 1949. godine stvorene su dvije njemačke države (Savezna Republika Njemačka i Njemačka Demokratska Republika) čije je nadmetanje dalo snažan pečat "sudaru" Atlantskog saveza i Varšavskog ugovora.
U ovom nadmetanju Berlin je zapravo imao jednu od centralnih uloga. Obije strane pokušavale su da u podijeljenoj njemačkoj prestonici obezbijede dominantnu poziciju, u čemu je Zapad imao više uspjeha. Statistika kaže da je od 1945. do podizanja zida, 13. avgusta 1961. godine, oko 3,5 miliona ljudi napustilo sovjetsku okupacionu zonu (kasnije NDR) i prešlo na zapad. Glavni "kanal" za odlazak ove milionske armije vodio je upravo kroz Berlin.
Prema najnovijim podacima otkrivenim u arhivama NDR, rukovodstvo istočnonjemačke države je od 1952. godine planiralo da "zapuši" berlinsku rupu. Nepunu deceniju kasnije to je i učinjeno. Akciju koja je "cementirala" podjelu Berlina vodio je Erih Honeker, posljednji dugogodišnji lider NDR.
Presjecanje Berlina počelo je u noći između 12. i 13. avgusta kada je više od 15.000 pripadnika istočnonjemačke policije, graničara i vojnika izašlo na liniju podjele između sovjetskog i tri zapadna sektora. Za njima su došli građevinci koji su prionuli na posao. Zid je građen, dotjerivan i usavršavan godinama, tako da je u vrijeme njegovog "pada" on zaista postao gotovo neprobojan bedem između Zapada i Istoka.
Već i neke osnovne brojke potvrđuju zaključak da je u Berlinu podignuta prepreka kojoj sasvim odgovara ime gvozdena zavjesa. Istočni Berlin ograđen je u dužini od 167,8 kilometara - betonom, teškim preprekama, bodljikavom žicom... Betonski zid podignut u centralnim gradskim zonama prvobitno je bio visok 3,70 metara, ali je kasnije podignut za još pola metra.
Zid je bio načičkan sa 20 bunkera, 302 kontrolna tornja, izgrađeno je i 259 postaja sa psima. Pored zida, na istočnoj strani, postojao je brisani prostor širine nekoliko desetina metara - pod svijetlima snažnih reflektora i sa zvučnim dojavljivačima kretanja. Istočnonjemački graničari imali su naređenje da oružjem sprječavaju svaki pokušaj bjekstva.
Bez obzira na ovako rigorozne mjere zaštite Berlinskog zida, stalno su bilježeni pokušaji bjekstva - iz istočnog u zapadni dio grada. Ova bjekstva često su imala tragičan kraj. Sve doskora smatralo se da je na Berlinskom zidu, prilikom pokušaja bjekstva, ubijeno 78 ljudi, današnje procjene govore da je broj mrtvih bio veći - između 136 i 206.
Ljudi su pokušavali da se probiju sa Istoka na Zapad preskakanjem zida, kopanjem tunela, cepelinima... Domišljatost bjegunaca bila je ogromna, o čemu govore eksponati i svjedočanstva izložena u muzeju otvorenom 1963. godine u blizini najpoznatijeg graničnog prelaza - "Čekpoint Čarli".
Rušenje zida počelo je 9. novembra 1989. godine i danas u prestonici Njemačke postoje svega tri nešto veća dijela nekadašnje gvozdene zavjese.
(MONDO)