Ako kažete zastavnik, pa još i padobranac 63. specijalnog padobranskog bataljona, svi prvo pomisle da je u pitanju muškarac.
Ali ovog puta nije. Ovo je priča o lijepoj, plavookoj Nišlijki, Radmili Đurić, koja u ime ljepšeg pola dokazuje da i dame mogu rame uz rame s muškarcima da obaraju rekorde i pomjeraju "granice“, čak i u redovima vrhunskih vojnih specijalaca.
Radmilin otac je želio sina, a dobio tri ćerke. Zato se Radmila kao najstarija potrudila da ocu nadomjesti „nedostatak“, odlučivši se da postane vojnik. Išla je sve po PS-u (pravila službe prim. aut.), završila srednju vojnu školu stručnih radnika u Rajlovcu, nakon čega je dobila i prvu službu u Somboru, kao nastavnik za avio, radio i radarske uređaje.
"Bilo je interesantno držati nastavu vršnjacima, a osim toga mogla sam da živim u Gakovu, selu udaljenom oko 15 kilometara od Sombora. Tu sam kod bake, dede i strica provela većinu školskih raspusta. Na neki način, to je bilo podsjećanje na prelijepo djetinjstvo, kad su djeca umijela da se igraju napolju i žive bez kompjutera", priča za "Blic nedelje“ Radmila Đurić.
Poslije dvije godine službovanja u Somboru dobila je prekomandu u Niš, gdje je karijeru nastavila u 63. padobranskoj brigadi, ali kao starješina-podoficir. Posmatrajući svakodnevno skokove i priče padobranaca, i sama je poželjela da proba.
"Sjećam se svog prvog samostalnog skoka. Nije lako, iskočiš a ne znaš šta te čeka. Nezaboravno je i izazovno to osjećanje prvog slobodnog pada i svijest da vam život ipak zavisi od tog komada padobranskog platna. A treba sam da procijeniš kad je pravi trenutak da ga otvoriš. Ali, kada sam to pregrmjela bilo mi je jasno da sam spremna na nove izazove", kaže ona.
U maju 2004. godine Radmila je sa još 11 kolega oborila državni rekord u dužini slobodnog pada, kada je skakala sa visine 9.250 metara.
"Bio mi je to jedan od najtežih skokova u karijeri. Temperatura na zemlji je, sjećam se, bila preko 20, a na toj visini minus 50 stepeni Celzijusa. Kiseonika skoro da nije bilo. Plašila sam se da zbog nedostatka kiseonika ne izgubim svijest, ne upadnem u takozvanu hipoksiju. Ali kada smo pregrmjeli prvih četiri hiljade metara slobodnog pada i punim plućima mogli da udahnemo i kiseonik, sve ostalo je bilo rutinska stvar. Osjećaj je bio fenomenalan! I posada aviona je postavila svojevrsni rekord. Uspjeli su da avion AN-26 podignu na visinu od skoro 10.000 metara, iako, sudeći po uputstvu ruskog proizvođača, taj avion može da leti na maksimum 8.500 metara", priča Radmila Đurić.
Radmila se takmičila sa padobranskom ekipom Vojske Srbije „Nebeske vidre“ u svim mogućim disciplinama: skoku na cilj, figurama, relativama i para-skiju. Jedan od ekipnih rezultata na koji je najponosnija je onaj sa najstarijeg takmičenja padobranaca u svijetu – „Leapfestu“ u SAD. Na tom takmičenju je ekipa Vojske Srbije osvojila čak drugo mjesto u međunarodnoj konkurenciji.
Raditi u padobranskom bataljonu, u specijalnoj brigadi je privilegija, ali i velika odgovornost, kaže ona. Dobra psihofizička kondicija je preduslov za dugogodišnje bavljenje padobranskom obukom. Za sada Radmila ima 1.380 skokova i, kako kaže, još uvijek ima još dosta toga da uči.
"Moram da priznam da nije lako raditi u muškoj sredini, mada samo od nas žena zavisi kako će nas gledati kolege. Ako želite da vas poštuju, ne smijete nikad da koristite činjenicu da ste žena, posebno ne u ovakvoj sredini. Vojska ne poznaje odnos muškarac–žena, već samo odnose pretpostavljeni–potčinjeni i naređenje–izvršenje", kaže naša sagovornica.
Iako već godinama živi u Nišu, Rada se nije odrekla svog lalinskog naglaska, koji je stekla rođenjem i detinjstvom provedenim u Novom Sadu. Kod njenih roditelja sad živi njen sin Nemanja (20), koji je student druge godine Fakulteta za menadžment medija. Prije studija, Nemanja je živio sam sa majkom, pošto je Radmila već 10 godina razvedena. Odmalena je pratio mamu u svim aktivnostima. Zajedno su skijali, plivali, vozili rolere, igrali tenis, ronili, a najsrećniji je bio kad je mogao da na aerodromu posmatra mamine padobranske skokove.
(MONDO)