Za poznate ličnosti obično se misli da im je životni put posut ružama i da nemaju novčanih problema.
Ipak, prve zarađene pare nisu bile nimalo glamurozne: da bi preživjeli, mnogi su radili i najteže fizičke poslove
Među javnim ličnostima u Srbiji puno je onih za koje se ne može reći da su rođeni sa zlatnom kašikom. Njihova „karijera" je započinjala na benzinskim pumpama, gradilištima, u redakcijama i pod šatrama, da bi naposletku dosegla i do velikih kompanija, pod svijetla reflektora, do koncertnih dvorana... Bilo je, naravno, i onih koji potiču iz imućnih porodica, ali ni njima nije smetalo da zasuču rukave i jedan dio života provedu „družeći se" sa džakom na leđima ili lopatom u ruci.
Jedan od njih je i aktuelni predsejdnik Srbije Boris Tadić, koji se i pored situiranih roditelja nije libio da sam snosi troškove studiranja. U to doba je radio kao kolporter na ulici, a zarađenim novcem od prodaje novina plaćao je kiriju za iznajmljenu garsonjeru. Prije nego što se kao psiholog zaposlio u bolnici „Laza Lazarević", bio je i novinar na Radio Indeksu.
Aleksandar Vučić kaže da je već kao osnovac počeo da zarađuje i da je svašta radio, pa čak i prodavao sladoled.
"Prve pare sam zaradio fizikališući u 14. godini. Nosio sam džakove i betonske blokove. U srednjoj školi sam radio kao konobar i vodio kafanu u selu Čipuljić kod Bugojna, odakle je porijeklom moj otac".
Kad je bio u Londonu, radio je u prodavnici „od igle do lokomotive", čiji je vlasnik bio Indijac.
"Radno vrijeme mi je bilo deset sati, početna plata dvije funte na sat, a kasnije dvije i po. Dok sam tamo boravio, stigao sam i da prodajem sladoled na sajmovima", prisjeća se Vučić za "Press".
Londonski đak bio je i Dragan Šutanovac, koji je takođe u studentskim danima bio u britanskoj prestonici, gdje je učio engleski jezik, ali i zarađivao kao pomoćni radnik u kuhinji.
"Prao sam tanjire, a kad sam napredovao, povjereno mi je da pravim i salate. Ipak, prve pare sam zaradio još u osnovnoj školi, kad sam sakupljao stare novine. U srednjoj školi džeparac sam dopunjavao radeći u Sportskom centru 'Šumice', gdje sam nameštao strunjače i koševe", kaže Šutanovac.
Zoran Anđelković Baki zaradio je prvi dinar sakupljajući sijeno u manastiru Mrzenica.
"Nije mi to bila potreba, otac me je čak odvraćao, ali sam krenuo sa ostatkom društva. Ta dnevnica, koju sam dobio sakupljajući sijeno u manastiru Mrzenica, bile su prve pare koje sam zaradio u životu. Posle sam radio razne poslove, a već u 21. godini bio sam direktor Robne kuće u Varvarinu. Kandidovali su me i za predsjednika omladine, ali sam uoči izbora dobio poziv za vojsku. Sjećam se, poziv je stigao u četvrtak da se javim već u nedelju. I onda, šta ću, zahvalim se ljudima na kandidaturi, na brzaka napravim ispraćaj i odem. Neka, možda je i bolje što je ispalo tako, jer da nije, ko zna kad bih posle fakulteta to obavio", priča Baki.
Otac Radoslav imao je želju da mu sin jedinac bude harmonikaš.
"Ali, nikad se time nisam bavio profesionalno, niti sam učio neke muzičke škole. Sviruckao sam više za društvo", priča Baki i dodaje da i dan-danas ponekad uhvati harmoniku, mada sve ređe, i to samo kad treba da pokaže da i to umije.
Direktoru Zavoda za udžbenike Miloljubu Albijaniću u mladosti nisu bili nepoznati poslovi na njivi, ali se kasnije, dok je studirao u Beogradu, prešaltao i na druga zanimanja. S ponosom ističe da se samostalno izdržavao od druge godine fakulteta.
"Najpre sam u trgovačkom preduzeću Drina promet utovarao i istovarao robu, a posle sam, preko omladinske zadruge, lijepio itisone. Kasnije sam se isključivo izdržavao držeći privatne časove matematike", kaže Albijanić.
Pjevačica Ksenija Mijatović prve pare je zaradila na benzinskoj pumpi.
"Nakon završetka prvog razreda srednje škole, dvije nedelje sam prala prozore na automobilima u redu na benzinskoj pumpi. Tata je potegao veze da bih preko studentskog servisa, umjesto jednu, radila dvije smene na pumpi. Zaradila sam oko dvije hiljade maraka. Ljudi su bili imućni, dobro se živjelo, pa sam uspjela dobro i da zaradim. Od toga sam sestri kupila neke sitnice i provela oko mjesec dana na grčkim ostrvima", rado sjeća prvog zarađenog dinara Ksenija.
Ceca Ražnatović je prve pare zaradila još kao dijete.
"Imala sam svega deset godina kada sam zaradila prvi dinar. Ne sjećam se o kom novcu je riječ, ali sve što sam zaradila dala sam roditeljima. Pjevala sam na ispraćajima u vojsku, svadbama, rođendanima i drugim svetkovinama, ali sam i dosta zarađivala. Profesionalno sam počela da pjevam sa 14 godina. U kući smo imali jedan novčanik, pa su roditelji sav moj novac koji sam godinama zarađivala ulagali u nekretnine. Kupili su mi stan u Beogradu i auto".
Isidora Bjelica je prvi posao dobila na šahovskom turniru u Londonu.
"Molila sam tatu da me zaposli na turniru na kome su igrali Karpov i Kasparov. Radila sam nedelju dana i šiznula sam. Kad sam dobila pare, dala sam otkaz. U stvari, da budem iskrena, napravila sam papazjaniju zabranivši ulaz glavnom sudiji. Ipak, najdraži novac zaradila sam na RTS-u tokom studentskih dana. Govorila sam pet jezika, a zaposleni na televiziji nisu znali nijedan. Moj posao je bio da predlažem serije za otkup. Obožavala sam taj posao, jer sam zbog njega odgledala više od hiljadu serija".
Prvo radno mjesto Zeke Milionera bilo je u Budvi, gdje je sa bratom prodavao kokice.
"Kompletan materijal za 'proizvodnju' dobili smo od roditelja, pa smo mogli da imamo i vrlo popularnu cijenu, što nam je obezbijedilo da na naše kokice ljudi čekaju u redu. Kupce smo privlačili i tako što sam svirao gitaru".
Njegov kolega i kum Ivan Ivanović se nije previše mučio, jer se već u srednjoškolskim danima dosjetio kako da bez muke zaradi dobru kintu. Sa još nekoliko drugara organizovao je pravljenje falsifikovanih opravdanja koja su se prodavala i za desetak maraka. Biznis je cvjetao, a ekipa se, na njihovu sreću, nikada nije suočila sa posledicama.
Voditeljka Biljana Obradović je prve pare zaradila sa sedam godina. Sa drugaricama iz kraja je na klupi ispred solitera prodavala nepotrebne stvari - olovke, češljeve, ogledala i slične sitnice.
"Zaradile smo dvadesetak dinara, što je bilo dovoljno da kupimo žvake i čokoladu, koju smo podijelili na dva dijela. Potom sam nešto 'ozbiljnije' pare počela da zarađujem kao fotomodel u 16. godini. Ako bih se slikala za neki katalog, to bi bilo u vrijednosti od današnjih stotinak evra. Ali, znam da su najveće pare bile na sajmu mode. Tu se ubjedljivo najviše zarađivalo, ali sam najviše i mrzjela taj posao, jer smo morale da stojimo po cio dan".
(MONDO)