Iako je Živana Jovanović punih 40 godina spajala ljude i obale, od kada je 2000. zabranjena skela na Drini, ostala je bez jedinog prihoda, a pravo na penziju – nema.
Crvica kod Bajine Bašte,
– Ooooooooooo… Živana!
– Eto me, eto…
Punih 40 godina odjekivale su ove riječi niz Drinu i uz Drinu. Žena koja je spajala ljude i obale danju i noću, po suncu, kiši i ledu, danas ima 76 godina i poslednji je skeledžija na Drini.
– Bile su njih tri žene koje su se bavile ovim poslom, Vojka iz Bačevaca i Milka i Živana iz Crvice. Sad je samo moja Žica ostala, ali ona odavno ne radi, otkako su 2000. godine zabranili skele na Drini – priča nam Milan Jovanović, Živanin sin koji nas dočekuje u selu Crvici, šest kilometara od Bajine Bašte.
Mjesto gdje se nalazi kuća Jovanovića zove se Krivi vir, jer je, to je i naučno dokazano, Drina baš tu – najkrivlja. Za goste sve po redu – med, kafa, rakija… Sedamo za astal ispod jabuke, sa pogledom na Drinu. Dok u Perućcu nije sagrađena brana, rijeka je tu bila duboka čak 39 metara. U dvorištu je izvor pitke vode, iznad ulaza u kuću ikona Svete Petke.
– Slavimo Miholjdan, a poštujemo Svetu Petku i Svetog Nikolu, zaštitnika moreplovaca. Ja sam na neki način nastavio porodičnu tradiciju. Otac i majka su bili skeledžije, a ja radim kao ribočuvar – priča nam Milan dok čekamo njegovu majku Živanu.
Milan nam objašnjava da Žica neće da priča, jer je ljuta: „Em je ostala bez posla i jedinog izvora prihoda kada je zabranjena skela, em nema pravo na penziju. Sad je ja izdržavam.”
– E, pa dosta sam ja tebe izdržavala čamcem – prekida ga Živana, hitrim korakom se približavajući gostima.
S maramom na glavi, u crvenom štrikanom džemperu iako je napolju 20 stepeni, pozdravlja se sa nama ne skidajući širok osmjeh… Lice i ruke izbrazdale godine i težak život.
– Nije važno koliko imaš godina, već šta imaš u glavu. Nisam završila nikakvu školu, potpisujem se palcem, ali imam ja pameti – kaže i smije se, bacajući pogled ka Milanu.
– Ajde, ako možete, pomozite, Živana nema penziju jer nije bila prijavljena. Na Zapadu bi je sigurno dobila, ona je institucija u ovim krajevima. Eto, i ja sam joj još za života podigao spomenik, dole na obali, u znak zahvalnosti što je povezivala ljude i obale – dodaje Milan i vodi nas desetak metara od kuće ka Drini. Spuštamo se do uređene plaže, sa klupicama i stolovima. Sve je čisto, tiho, raj za pecaroše…
Tu su i dva spomenika – jedan mladom, rano preminulom ribolovcu iz okoline Kosjerića, a drugi je za majku. Dok pozira ispred fotoaparata poput pjevačke zvijezde svjetskog ranga, Živana nam priča, nekako s ponosom, kako nikada nije naučila da pliva:
– I nisam se nikad bojala, a bilo je svakakvog vremena. Dešavalo se i da zaledi koturača pa da ostanem nasred vode i po tri-četiri sata… Al’ ja polako, ništa se ne može na brzaka… Treba tu snage, nije lako, ali je važnija vještina.
Iako odavno ne vesla i tek ponekad siđe na Drinu, pristala je da nas provoza. Dok privlači čamac tik uz obalu, lako, ko od šale, Milan nam pokazuje dva znaka za ograničenje brzine koji su zalijepljeni štosa radi: ovaj od 50 km na sat je za njega, a ovaj od 30 za Živanu.
– Ovaj posao sam preuzela od mog pokojnog muža Vladimira, koji je bio čamdžija i skeledžija. Radila sam 40 godina i danju i noću… Samo bi me neko viknuo „Ooooooooo, Živana” i ja sam silazila na reku, po 20–30 puta na dan. Prevozila sam sve živo, i ljude i stoku i stvari, naročito đake, po 30 njih… I nikada nije bilo nijedne neprijatnosti, samo šale… U vrijeme stare Jugoslavije se lijepo zarađivalo – priča nam Živana, a Milan objašnjava da je skela nekad bila praktično kao danas gradski prevoz. Vožnja je bila u vrijednosti, recimo, današnjih 50 dinara, a Živana je znala da preveze i bez uzetog dinara.
Iako je i ruke i noge odlično služe, ipak ju je sin odmjenio na pola puta. „Jedina veza između dvije obale bila je ta skela, vezana čeličnom sajlom, duga 200 metara. Živana je radila i u vrijeme bosanskog rata, ovo je bila jedina skela sa srpske strane”, priča nam Milan, sećajući se kako je Živani teško palo kada je 2000. godine neko s naše strane isekao sajlu. „Ja se nikad ne predajem i obnovio sam je, bilo mi je teško da gledam moju Žicu tako tužnu”, kaže njen sin.
Od majke je očigledno naslijedio smisao za humor, a od oca – gene za razvod. „Vladimir se ženio osam puta, od toga sa Živanom dva puta jer ga je ona jednom ostavila… Ona ga je najbolje slušala i na kraju i sahranila”, priča Milan pokazujući na vrh brda iznad kuće gdje se vidi nekoliko grobova. On se takođe ženio dva puta, a oko toga da li je imao i treću ženu, Živana i on nisu mogli pred nama da se dogovore – jer nije bilo papira. Milan u svakom slučaju jedva čeka da ponovo stane na „ludi kamen”.
Dok se približavamo obali, pitamo Živanu da li je nekad dozvolila da je neko drugi vozi, osim sina, naravno.
– Nemam ja povjerenja ni u koga osim u sebe – odgovara i odmahuje rukom.
Na bosanskoj strani primjećujemo traktor. Da li poznaje komšije s druge strane rijeke?
– Pa, naravno – odgovara umjesto nje Milan. To je selo Petriča, uglavnom je srpski živalj, moju Žicu svi znaju. Ponekad je viknu „Oooo, Živana”, kao nekad, kada nije bilo telefona…
Ispraćaju nas uz osmjeh, a Živana hitro nestaje negdje iza kuće. Čuva dvije koze, pet kokošaka, pet ovaca i baš joj se sviđa što je sve tako, na pet… Dok čeka novu snajku, čeprka po bašti, sakuplja jaja, siri sir i prosipa mudrosti za one koji žele da ih čuju:
– Penzije nemam, al nema veze. Važnija je ljubav od novca.
Mislite o tome.
(MONDO)