Sa zvučnika na glavnom trgu svakog sata odjekne lokalna himna: "Ako hoćete da vidite čudo, dođite u Huasi"
Duž širokih bulevara pod drvoredima nižu se redovi gotovo istovjetnih vila sa crvenim krovovima, negovanim travnjacima i garažama za dva automobila. Svaka porodica ima kuću i bar jedan automobil - dobijen od zajednice.
Dobrodošli u najbogatije selo u Kini. Imovina prosječne porodice je 150.000 dolara u zemlji gdje se godišnji dohodak po stanovniku kreće oko 2.000 dolara.
Prihodi sela, ako se Huasi uopšte danas tako može nazvati, u poslovima sa čelikom, gvožđem i tekstilom iznosili su prošle godine 50 milijardi juana (7,3 milijarde dolara). Sve djelatnosti su ujedinjene u grupaciju Huasi - prvu komunalnu korporaciji koja je svoje akcije plasirala na kineskoj berzi.
Ova preduzetnička enklava od 30.000 ljudi u osnovi je i dalje komuna u kojoj je vlasništvo nad zemljištem zajedničko i gdje se dobra dijele između svih.
Mada je kao primjer izuzetan, Huasi simbolizuje 60 godina komunističke vladavine u Kini. Pošto je decenijama zatirala slobodna tržišta da bi ih zatim prigrlila, Kina je danas mješavina kapitalizma sa komunističkim naznakama - sve čvrsto povezano jakom dozom praktičnosti.
Ta kombinacija je suština uspjeha Huasija pod vođstvom Vua Renbaoa, 82-godišnjeg seoskog starješine. Zajednica je dobila sve pohvale Komunističke paritje kao primjer preobražaja siromašnih seljaka u bogate kapitaliste u toku samo jedne generacije.
"Šta je socijalizam? Šta kapitalizam? Mi samo hoćemo ono što je dobro za naše ljude. Htjeli smo da ljudi postanu bogati", kaže Vu agenciji AP.
Ali, Vu ne pominje drugu stranu kojom Huasi odražava savremenu Kinu: više hiljada radnika došljaka koji dobijaju daleko manji dio kolača, nejednakost koja dolazi sa slobodnotržišnim rastom.
Nekada je selo Huasi, na jednom kvadratnom kilometru kamenjara u istočnoj provniciji Điangsu, bilo isto kao i stotine siromašnih sela širom zemlje. Osnovan 1961. godine, Huasi je bio poljoprivredna komuna sastavljena od desetak manjih zaseoka - "radnih brigada". Kuće su bile primitivne a čvrsti putevi rijetki.
Selo se našlo i usred katastrofalne gladi koju je izazvala prinudna kolektivizacija obradive zemlje. Decenijama, sjećaju se seljaci, ručak sa mesom je bio luksuz. Ipak, slijedili su Maovo učenje i bili proglašeni za primjernu komunu.
Vu, koji je od osnivanja Huasija bio sekretar seoske KP, shvatio je da stanovnici nikada neće napredovati kao seljaci. Ohrabrio je porodičnu obradu zemlje i želio da slobodno prodaje seoski rod bambusa. To su bile opasne ideje tokom decenije kulturne revolucije, 1966-76. godine.
Seoska omladina izvela je Vua na trg kao "zagovornika kapitalizma" i držla u zatvoru šest mjeseci. Ali, bio je odlučan da okuša svoje zamisli. Osnovao je malu fabriku posuđa 1969, koju je krio od viših državnih zvaničnika.
"Fabrika je bila tajna. Kad bi fukcioneri došli u posjetu slali smo radnike nazad na rad u polja", priča Vu. "Spolja smo kritikovali kapitalizam, a iznutra se bavili njim".
Kad se Kina zvanično "zagrijala" za privatno preduzetništvo krajem 70-ih, Huasi je već bio odmakao u igri. Iskoristio je prihode svoje fabrike kao kapital za širenje i osnivanje novih kompanija. Od tih skromih početaka, preduzimljivi seljaci Huasija su prevazišli i svoje najsmjelije snove.
"Kada sam bio mlad, nismo imali ni tri obroka dnevno", kaže Zu Zong (48), sada jedan od direktora lokalne čeličane. Sa ženom i jednom kćerkom, Zu živi u kući od 460 kvadrata, sa mermernim podovima.
Tročlana porodica ima tri automobila.
Stanovnici sela dobijaju osnovnu platu, ali gro zarade dolazi iz podjele godišnjih bonusa. Od podijeljenog profita dužni su da ulože 80 odsto u akcije kompanije. Svi žitelji imaju besplatno liječenje, obrazovanje i penzije - što je većina Kineza izgubila na prelazu u kapitalizam.
(MONDO)