Drama koju je 22. juna proživjela albanska porodica Dževada Išljamija iz sela Slatina kod Podujeva, kada je njegova desetogodišnja kćerka Ajša izjutra krenula da bere pečurke i zalutala u šumi, prešavši pri tom administrativnu liniju, srećno je okončana zahvaljujući šumaru Dragoljubu Simiću iz Kuršumlije. A kao izraz trajne zahvalnosti Išljamiji su Simićima ponudili da se dvije porodice okume, što je i prihvaćeno sa neskrivenim zadovoljstvom.
"Već je pala noć, vraćao sam se sa sinom Milanom iz sela Trmka, gdje mi živi majka. Počela je kiša i spuštala se magla. Odjednom, kraj puta primijetio sam siluetu djeteta. Zaustavili smo džip. Kada nam je dijete prišlo, vidjeli smo da se radi o djevojčici, držala je korpu sa nabranim pečurke. Kroz plač nas je upitala: 'Kuš kaj Slatina?' (Gdje je Slatina?). Shvatismo da je Albanka, iz sela Slatina koje je desetak kilometara sa one strane administrativne linije, i da je zalutala", započinje sjećanje na tu dramatičnu noć šumar Dragoljub Simić, glavni junak ove priče.
"Stavili smo djevojčicu u vozilo i okrenuli nazad ka Trmki. Tamo joj je moja majka, dok sam tragao za brojevima telefona ranijih poznanika s područja Slatine, ponudila da nešto prezalogaji. Prvo je onako uplašena odbila, posle je uzela samo jedan keks, a ostale je stavila u džep. Utom sam pronašao broj telefona Fazlije Uke iz Slatine i objasnio mu o čemu se radi. Ovaj je prosto pociknuo od radosti: 'Pa njeni je traže od jutros i još se nisu vratili ni njen otac i braća', rekao mi je Fazlija."
Dragoljub je potom dao telefon djevojčici i ona je na albanskom poručila da je u dobroj kući i da se ne boji. Onda je Fazlija srećnu vijest da je Ajša nađena i da je na sigurnom prenio njenim roditeljima, pa su se na ugovorenom mjestu našli negdje oko ponoći: sa jedne strane administrativne linije u džipu mala Ajša, šumar Simić i njegov sin Milan, a sa druge Fazlija na traktoru sa ocem djevojčice Đevadom Išljamijem. Slijedili su zagrljaji, poljupci, suze radosnice...
Na mjesto opisanog susreta stižemo sa Dragoljubom i njegovim sinom Milanom, istim onim džipom u kome su bili kada su kraj šumskog puta pronašli malu Ajšu. Dole, u Ukinom dolu, na tek pokošenim livadama grupa seljaka. Kad izađosmo iz vozila, u susret nam pođe najstariji od njih i prvi se toplo pozdravi sa Dragoljubom. To je Fazlija Uka, sa bratom Femijom i sinovima Remzijem i Nazijem. Tu je i njihov prijatelj Sahit Arifaj iz susjednog sela Dvorišta. Na naše pitanje kako se "s one strane" priča o čitavom događaju i požrtvovnosti Dragoljubovoj, odgovara Sahit: "Pa svi smo mi ljudi, prije svega!"
Fazlija kaže da je djevojčica sa roditeljima tog dana išla da bere pečurke i da je krenula niz rijeku, kao kad se ide u Slatinu, a nije znala da je pošla na suprotnu stranu. Od mjesta rastanka s roditeljima do onoga gdje su je Simići pronašli ima šest-sedam kilometara. Kad se mala Ajša vratila, u kući Išljamija slavilo se do jutra.
Zatim nam priča kako je po ovim livadama s Dragoljubom kao dijete čuvao stoku, igrao se i sa drugom djecom iz ovoga kraja. Niko, kaže, nikad nije strepio ni od koga.
"Sreća da se Ajša zadesila kraj puta baš kad je Dragoljub prolazio džipom. Znate, noću je ovdje opasno, ima i puno vukova", dodaje Femija Uka, a riječ ponovo uzima Fazlija:
"Kamo sreće da nismo pregrađeni. Zar da se odvajamo Dragoljub i ja kad smo zajedno rasli. Sada ni jednima ni drugima nije dobro. Nekad si mogao da ideš kud hoćeš, da zanoćiš gdje želiš i da se ne plašiš da ti se nešto loše desi. Sad se svi plašimo svega", zaključuje Fazlija.
Dragoljub dodaje da su se u "srećna vremena" jedni drugima nalazili u dobru i zlu. Na veselja i na žalosti išli su na obje strane.
Dok razgovaramo, Dragoljubovog sina ogreba po nozi pas koji se tuda motao. Sahit, Fazlija, njegovi sinovi i brat strčaše se da mu isperu ogrebotinu.
Na rastanku Femija nas pozva da siđemo u Slatinu, kod njih u kuću, na čaj i kafu. To je, objašnjava nam Simić, kod Albanaca znak iskrene počasti. Pripremaju se, reče, da uskoro na ovim livadama, prirede druženje, a tada će i kumstvom potvrditi zahvalnost porodici Simić.
(MONDO)