Žarko Hrnjić (54) iz Zenice već dvije godine živi u pećini. Pomoć koju su mu ponudili demonstrativno je odbio jer mu se najsigurijom učinila pećina
U kolektivne centre neće, u dom takođe, jer ne može da dovede pse, ostaje mu jedino pećina, kao najsigurnije životno "stanište."
Žarko Hrnjić (54) iz Zenice već više od dvije godine živi u pećini. Svu pomoć koju su mu ranije ponudili socijalni radnici demonstrativno je odbio, jer mu se od ponuđenog, najprivlačnijom, najudobnijom i najsigurijom učinila pećina.
Žarko je pravi Robinzon Kruso. Spava u pećini, skuplja biljke i druži se sa životinjama, živi onako kako mora. Iako je prošao cijeli svijet, njemački govori perfektno, život ga je na kraju srozao, ali on se ne žali.
Smještaj u jedan od brojnih kolektivnih centara u okolini Zenice, Moščanica, Banlozi, Arnauti ili Putovići, Hrnjić je odbio jer mu je to, kako je rekao, predaleko od grada.
Penzionerski dom je "prihvatio", ali samo pod uslovom da u njemu stanuju i njegovi najbolji i nerazdvojni prijatelji, psi.
Međutim, kako njegova želja nije uslišena, Hrnjić je sam odabrao "alternativni" smještaj.
"U Penzionerski dom ne želim, jer u njega ne mogu da dovedem svoje pse, kazao je Hrnjić za sarajevski dnevnik "As" .
Posljednji pokušaj socijalnih radnika je bila ponuda jednokratne novčane pomoći kako bi mogao da izvadi ličnu kartu koju su mu, kako tvrdi, ukrali, a on nema novaca da je ponovo izvadi. Trenutno nema nikakvih ličnih dokumenata, a čak se ne zna i da li ima državljanstvo BiH.
Međutim, Hrnjić neće ni lične dokumente.
"Ne želim milostinju", kaže.
Zeničkog Robinson Krusoa, muka je, kaže, natjerala da živi u pećini, u zeničkom kamenolomu, od 2006. godine kada je deportovan iz Njemačke.
Hrani se skupljanjem biljaka i životinja. Jede zmije, žabe, puževe, kornjače, a ponekad se, kaže, posreći pa uhvati i patku.
"Znam da ne jedem danima, a većinu pronađene hrane, podijelim psima kojih imam desetak i oni su mi jedino društvu u hladnim noćima", priča Žarko.
Izabrao je dvije pećine za život, koje je preuredio i u njima boravi u zavisnosti od vremenskih uslova.
Posjećuje ga nekoliko prijatelja, koji dođu s vremena na vrijeme i donesu mu nešto hrane ili odjeće.
Nekada davno imao je ženu sa kojom je dobio četvero djece, ali su se nakon rođenja posljednjeg djeteta razišli i od tada ne zna ništa ni o njoj, niti o djeci.
"Imam tri sina i jednu kćerku. Jedan sin živi u Busovači, a ostali su negdje po bijelom svijetu. Ovaj iz Busovače me ponekad posjeti i pomogne koliko može, ostale se ne sjećam kada sam vidio", priča Žarko.
Nekada uspješni karatista, nosilac crnog pojasa, koji mu je omogućio da u Njemačkoj radi kao objezbeđenje u kazinima, u pećini je završio jer je nakon deportacije ostao i bez stana u zeničkom naselju Jalija. Nije, kaže, na vrijeme podnio zahtjev za povrat stana jer je bio u Njemačkoj.
Ipak , nada se da će stanarsko pravo da reguliše, stan proda, a onda, iz pećine ponovo u "bijeli svijet", Njemačku najvjerovatnije. Možda mu se ovaj put i posreći.
(MONDO)