Igralo se finale sezone u Premijer ligi, Čelsi je 11. maja 2003. godine na svom Stamford Bridžu morao da pobijedi Liverpu...
Za plave igrali su: Kudićini - Melkiot, Galas, Desai, Babajaro - Gronkjaer, Peti, Lampard, Le So - Haselbajnk, Gudjonsen.
Sami Hipija doveo je Liverpul u vođstvo u 11. minutu, ali su Marsel Desai u 13. i Jasper Gronkjaer u 27. minutu preokrenuli utakmicu u korist Čelsija i odveli ekipu u Ligu šampiona. Nedugo zatim, klub koji je decenijama bio u sijenci Arsenala kada je London u pitanju, a još većem zapećku u Engleskoj zbog dominacije Mančester junajteda i povremenih uspjeha Liverpula u Kup takmičenja, kupio je kontroverzni Roman Abramovič.
Engleska je bila u strahu od dolaska nekog tamo bogatog ruskog oligarha, jevrejskih korena, ali...
Tog ljeta 2003. godine, Abramovič je izjavio da od Čelsija želi da napravi prvaka Evrope. Mnogi su se smijali, možda i autor ovih redova, nije baš bilo skoro da bih se sjećao.
Devet godina kasnije, Abramovič je uspio u svojoj nameri - Evropa je dobila 22. prvaka kontinenta, prvog prvog šampiona još od 1997. godine kada je, takođe u Minhenu, Borusija Dortmund pobijedila Juventus. I prije toga, dva puta u Minhenu dobijali smo ekipu sa prvom titulom, a bili su to Notingem Forest (1979) i Olimpik Marsej (1992).
Da je htio, Abramovič nije mogao da "izabere" bolje mjesto za drugo finale svog kluba od Minhena, mjesta na kojem se ostvaruju snovi. Uprkos tome što je protiv sebe imao četvorostrukog prvaka kontinenta, njemačku konjicu, Bajern. Ekipu koja stanuje u tom gradu.
Tim prije - ljepše je za pisanje i kasnije za prepričavanje.
Šta se sve nije ispriječilo između Čelsija i "ušatog" u ovih nepunih devet godina!? Malo ko bi nastavio da vjeruje da je san moguć, ali na Stamford Bridžu nisu pristali da odustanu.
Nikad nemoj da prestaneš da vjeruješ i vratiće ti se jednog dana, to je sasvim sigurno kada se pogleda ova Čelsijeva sezona, koja je počela posrtanjima sa Andreom Viljašem-Boašom, svađama u ekipi, smjenom mladog Portugalca i postavljanja na čelo tima pomoćnika Roberta Di Matea.
Ali, priča ne počinje u avgustu prošle godine, nego u avgustu 2003.
Tada je Čelsi krenuo na putovanje, koje se u fudbalskim okvirima može uporediti sa Frodom i prstenom. Tom Hening Ovrebo sa više od 40 spornih odluka u korist Barselone u polufinalu prije tri sezone i pogodak Andresa Inijeste u 93. minutu iste utakmice, sporni "gol" Luisa Garsije kada je Liverpul otišao u finale, a da je u obje utakmice rezultat bio 0:0, penali na Enfildu 2007, nevidljiva igra rukom u Monaku 2004, promašaj Ejdura Gudjonsena u produžetku 2005, najviše od svega busen u finalu u Moskvi 2008.
Čelsi je ove subote bio na nekoliko sekundi ili santimetara da postane najbolji tim koji nije uzeo Ligu, tj. Kup šampiona još od onog Reala iz Madrida tokom kasnih 80-ih.
Osam menadžera, 3.193 dana, 101 utakmica, više od 600 miliona funti utrošenih na dovođenje igrača, pet polufinala, jedno finale, jedni penali, jedan penal, jedan promašaj...
Ništa od toga nije ubilo vjeru Abramoviča, Terija, Lamparda, Drogbe i ostalih koji su hroničari jednog vremena da se ta epoha može završiti prolaskom kroz Trijumfalnu kapiju.
Kada je Čelsi tiho ispao dva puta prije polufinala u sezonama 2009/10 i 2010/11, prvo od Intera, a potom od Mančester junajteda, delovalo je kao da će Teri i Lampard u penziju bez najvrednijeg pehara u evropskom fudbalu, a da će Abramovič biti pred dilemom - da probam na drugom mjestu ili da probam iznova na istom mjestu?
Čelsi je u četvrtfinalu doveo sebe na rub zaborava, u Napulju je bilo 1:3 i kladionice su procijenile šanse londonskog tima za uspjeh na "Alijanc Areni" na 1:37. Ni to nije bilo nemoguće.
Napoli je pregažen u revanšu, potom se na (mnogi će reći) nefudbalski način ekipa suprotstavila zvaničnom vladaru Evrope Barseloni i u 180 minuta sa pet minuta lopte u nogama, prošla dalje. Kada je već tako stigla u Minhen, Čelsijeva garda veterana nije mogla a da se preda bez borbe.
Sedam minuta imali su "plavci" da se izvuku poslije pogotka Milera, pet minuta bilo je potrebno neviđenom fudbaleru Drogbi da to i uradi, a onda produžeci, penali... Tu je pao još jedan tabu - Englezi su dobili Nemce! To se nije dogodilo decenijama.
Kao što smo napisali u izvještaju - bilo je suđeno.
Ali, ovu sudbinu, Abramovič, Teri, Lampard i Drogba debelo su zaslužili vjerom u sebe, vjerom u čudo.
Prvu utakmicu "pod Abramovičem", Čelsi je odigrao u sastavu - Kudićini - Džonson, Desai, Teri, Bridž - Džeremi, Veron, Lampard, Daf - Gudjonsen, Forsel. Najslavniju utakmicu "pod Abramovičem", Čelsi je odigrao u sastavu: Čeh - Bosingva, Luiz, Kejhil, Kol - Mikel, Lampard, Bertran, Mata, Kalu - Drogba.
Koliko ste imali godina 2003? Nemoj nikada da odustaneš!
(N. Janković - MONDO, foto: AP)