Kolumnista MONDA Mladen Nikolić podsjetio nas je na Danila Lazovića, glumca koji nas je napustio prije devet godina.
Krupne građe i nabusitog stava, prodornog pogleda i stisnutih usana, ovaj kršni glumac koga svi pamte najviše po urnebesnom liku Šćepana Šćekića iz TV serije "Srećni ljudi" mogao je biti sve samo ne povučen, neupadljiv i tih. Drugim riječima, on je jednostavno morao da postane - glumac.
Danilo Lazović rođen je 25. novembra 1951. godine na samoj granici Srbije i Crne Gore, u Brodarevu. Kada je stasao za školovanje, porodica Lazović preselila se u Priboj na Limu, gdje je Danilo završio i srednju školu. Već tada odlučio je da se oproba na prijemnom ispitu za studije glume. Čim je položio maturu, stigao je u Beograd. Bilo je to ljeta 1970, a mladić iz Brodareva se bez poteškoća upisao na pozorišnu akademiju, zajedno sa Irfanom Mensurom, Raletom Marjanovićem i drugima. Pomenuta trojica bili su i cimeri tokom studija, dijeleći skromni smještaj na Čukarici.
Lazović se već tada isticao naročitim darom za besjedništvo, kazivanje poezije - u tome je važnu ulogu imala urođena harizma koja je obogaćivala njegov glumački izraz, stavljala ga u centar pažnje auditorijuma. Njegovi savremenici kažu da je Danilo bio najbolji student u klasi.
Upravo u godini kada je diplomirao na FDU, Lazović je doživio i svoje "vatreno krštenje" pred kamerama - njegova prva filmska uloga dogodila se u drami "Košava" (1974) Dragoslava Lazića. Danilo je odigrao malu ulogu građevinskog radnika u ovoj savremenoj priči o dvojici gastarbajtera koji se vraćaju u domovinu (sjajni Bekim Fehmiu i Bata Živojinović). Zanimljivo, u "Košavi" je, pored Lazovića, svoj filmski debi imala i Tanja Bošković (u svojoj 21. godini).
Uslijedile su epizodne uloge u TV serijama "Dimitrije Tucović" i "Otpisani", a 1976. reditelj Zdravko Velimirović angažovaće mladog glumca u famoznom ratnom filmu "Vrhovi Zelengore". Bila je ovo prva ozbiljnija filmska uloga za talentovanog Lazovića.
Iskoristio je šansu na pravi način, upečatljivom interpretacijom neustrašivog komandira partizanske čete, u ovom atipičnom izdanku takozvanog "revolucionarnog filma". Ovdje vrijedi istaći da su "Vrhovi Zelengore" uveli u domaću kinematografiju motive i pojedina stilska rješenja iz (tada popularnih) horor filmova na temu zombija; i danas se živo sjećam kako sam kao klinac bio prestravljen prizorima u kojima izbečeni partizanski tifusari, bez riječi i uz jezivu muziku, idu ka izbezumljenim njemačkim vojnicima - baš onako kako zombiji tumaraju u nebrojenim hororima!
Sledeći Lazovićev film bio je "Hajka" (1977), po scenariju i u režiji Živojina Pavlovića. U ovoj sirovoj, teškoj ratnoj priči iz okupirane Crne Gore, Danilo je igrao uz Radeta Šerbedžiju, Pavla Vuisića, Lazara Ristovskog, Mikija Manojlovića... da bi, posle uloge oštrog i energičnog partizanskog komesara u Velimirovićevom "Dvoboju za južnu prugu", Danilo Lazović u svijesti domaćih gledalaca definitivno postao sinonim za neustrašivog partizanskog borca - mladića gvozdenog karaktera, fanatične odlučnosti i moralne nepokolebljivosti.
Istini za volju, to je bio teren kojim je suvereno vladao jedan i neponovljivi Bata Živojinović, ali pošto je legendarni Valter kasnih sedamdesetih već zašao u srednje godine, bila je neophodna "svježa krv" u vidu mlađih karakternih glumaca koji bi jednako uspješno dominirali u ljutoj borbi protiv mrskih nacističkih okupatora. Činilo se da upravo Lazović ima sve neophodne atribute da postane jedan od tih nesalomivih boraca za slobodu i pravedniju budućnost.
I dok je na filmu gotovo bez izuzetka glumio heroje revolucije, Danilo je dobijao neuporedivo raznovrsnije uloge u matičnom Narodnom pozorištu, nastupajući pred beogradskom publikom uglavnom u klasičnim komadima.
A onda, sa dolaskom osamdesetih, njegov neosporni talenat filmska publika počinje da prepoznaje i kroz drugačije role, nimalo nalik na one pređašnje, partizanske; prva koju bih izdvojio je uloga Ćire, radnika u pivari koji zavodi Radmilu Živković (u ulozi alkoholičarke) - riječ je o sjajnom filmu Gorana Paskaljevića "Poseban tretman" (1980).
"LAF U SRCU" - INSERT
Naredne, 1981. u bioskope stiže i hit komedija "Laf u srcu" Miće Miloševića. Iako svi, naravno, pamte urnebesnog Nikolu Simića, vjerujem da će se prisjetiti i Danila u simpatičnoj epizodi iz studentskog doma; ovdje je Lazović igrao zajedno sa kolegom sa klase, Irfanom Mensurom.
Doajen srpske kinematografije, Žika Mitrović, angažuje ovog glumca u dva navrata - prvo u "Savamali", a zatim mu povjerava jednu od nosećih rola u istorijskoj drami "Timočka buna" (1983), u kojoj Lazović glumi kralja Milana Obrenovića (partnerka mu je Vesna Čipčić). Priča o narodnoj pobuni protiv režima prikazana je kroz vizuru odnosa dva brata koji su se našli na suprotstavljenim stranama (Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić), a ozloglašenog kralja iz dinastije Obrenovića ovaj film prikazuje kao rigidnog, krutog ali i nevještog vladaoca ophrvanog spletkama i sopstvenim aferama.
Najširu publiku Lazović je oduševio izvanredno odigranom naslovnom ulogom u mini-seriji "Portret Ilije Pevca" Slavoljuba Stefanovića Ravasija. U tom periodu, pojavljivao se na TV ekranima i u serijama "Vuk Karadžić", "Bolji život" i "Zaboravljeni".
S kraja osamdesetih, izvanredno je tumačio deprimiranog kapetana JNA u melodrami "Najbolji"(1989), poslednjem jugoslovenskom filmu koji je afirmativno prikazao vojsku bivše države, u duhu famoznog bratstva i jedinstva; od zastavnika, pa sve do pukovnika, svi oficiri u filmu su časni, lojalni i stručni. Doduše, jedan od njih, kapetan Zarija (Danilo Lazović), željan slobodnog vremena, ležernosti i civilnog života, odlučuje da skine uniformu i napusti službu. Ovaj, za tu epohu, atipični momenat u scenariju može se tumačiti i kao znak da je, u predvečerje raspada Jugoslavije, njenoj armiji dobrano izblijedio oreol nesalomivog garanta mira i simbola zajedništva.
A onda su došle i te devedesete. Uporedo sa sve složenijom, nemirnijom stvarnošću, snimali su se i savremeni filmovi, pretežno drame sa izraženom socijalnom notom, koje su se aktuelnim temama bavile na neki novi način, prenoseći nemir iz svakodnevice na filmsko platno. Jedan iz plejade takvih filmova je i "Početni udarac" (1990) Darka Bajića. Riječ je o socijalnoj drami koju pamtimo po čitavoj plejadi vrsnih glumaca svih generacija; ovdje su se izdvojili tada mladi i perspektivni Dragan Bjelogrlić, Nikola Kojo, Anita Mančić i Dragan Jovanović, svi u ulogama gimnazijalaca. Danilo Lazović više je nego ubjedljiv u ulozi nervno labilnog oca Anite Mančić, Adama. Jaka socijalna nota obilježila je ovaj film, a naročito scene koje oslikavaju pomenutu porodicu (u ulozi Anitine majke briljirala je Gorica Popović).
"POČETNI UDARAC" - INSERT
Po mom ličnom sudu i ukusu, najupečatljivija filmska uloga Danila Lazovića viđena je u izvanrednom filmu Predraga Antonijevića "Mala" (1991), sa Mirjanom Joković u naslovnoj ulozi. Ko god je gledao ovu dramu o tegobnoj sudbini samohrane supruge golootočkog robijaša i njene prkosne kćerke, ne može da zaboravi lik Miodraga, slatkorečivog manipulatora i licemera koji zavodi napaćenu ženu i zloupotrebljava njenu naivnost - Lazović je u ovoj interpretaciji podigao ljestvicu na nivo glumačke igre vrijedne najviših priznanja.
"MALA" - INSERT
Pamtimo Danila i kao Bricu u komediji "Tri karte za Holivud" (1993). Ipak, te iste godine počelo je emitovanje TV serije sa kojom je ovaj glumac dosegao zenit popularnosti kod najšire publike - riječ je, naravno, o "Srećnim ljudima" Siniše Pavića. Tu će se Lazović razigrati kao nikad u dotadašnjoj karijeri, tumačeći teatralnog, narcisoidnog ali simpatičnog beogradskog Crnogorca.
"Lik Šćepana Šćekića svojevrsni je omaž mom stricu Dušanu, on je to apsolutno zaslužio jer je duhovitiji od mene. To je više od pukog mentaliteta", izjavio je jednom prilikom. I jedna zanimljivost: 1996. godine, kada je završeno emitovanje "Srećnih ljudi", Lazović je počeo nastupe u svojoj neobičnoj monodrami "Danilo Lazović protiv Šćepana Šćekića“.
"SREĆNI LJUDI" - INSERT
Još jednom je, 1998. Siniša Pavić bio direktan "krivac" za novu nezaboravnu glumačku kreaciju Danila Lazovića - napisao je humorističku seriju "Porodično blago“ i u njoj drčnog galamdžiju, Bogoljuba Gagića "Čerčila". Lazović kao vozač kamiona sa crnim povezom preko oka, bundžija u transportnom preduzeću (grublja verzija Mileta Kontraša iz "Vrućeg vjetra") urnebesan je u svojoj teatralnosti, autentičan ali u isto vrijeme i karikiran u mjeri koja donosi pregršt humora na ekran.
"PORODIČNO BLAGO" - INSERT
Na prelazu u ovaj vijek, Lazović se pojavio u još dva igrana filma: u solidnoj socijalnoj drami na temu narkomanije pod nazivom "Virtuelna stvarnost", a zatim i u otkačenoj komediji "Jagoda u supermarketu" (glumio šefa specijalaca). Na poslijetku, gledali smo ga i kao "Guštera“ u humorističkoj seriji "Stižu dolari", tokom 2005-2006. godine.
Publika ga i danas pamti kao vrsnog besjednika, čovjeka impozantne boje glasa i harizmatičnog držanja, stava. U skladu sa njegovim čvrstim, prodornim glasom bila je i njegova odlučnost da u razgovorima stvari naziva pravim imenom, ne krijući se iza opštih mjesta u bilo kakvoj diskusiji. Kolege su ga smatrale vrijednim i lojalnim saradnikom, nesebičnom ličnošću koja je zračila optimizmom.
Lazović je ostao upamćen i kao deklarisani tradicionalista, zagovornik monarhizma i kao
čovjek snažnih patriotskih osjećanja koje je ponosno isticao u svakoj prilici.
"Kao što Englezi slave Šekspira, tako i mi moramo da slavimo Njegoša", govorio je.
U duhu svog porijekla, volio je poeziju, gusle i njegovanje narodnih običaja i porodičnih vrijednosti, smatrajući ih temeljem svake nacije. Svoju želju da ima veliku porodicu ostvario je sa suprugom Brankom, dvije kćerke i dva sina.
Danilo Lazović umro je od posledica srčanog udara, marta 2006. godine. U njegovu čast, od 2013. godine u Priboju se održava festival "Dani Danila Lazovića" i, u okviru festivala, takmičenje mladih glumaca u kazivanju poezije.
---------------------------------------------------------------------
SVE KOLUMNE Mladena Nikolića
