Dječji brakovi su gotovo "tabu tema", a širom svijeta postoje milioni slučajeva gdje se djeca, iz raznoraznih razloga, prodaju u brakove. Pročitajte nešto o ovome.
/izvor: Aleksandra Ajdanić, Data Media Market/
Bračna omča umjesto djetinjstva? Da li biste pristali da je nabacite svojoj maloljetnoj kćeri? I iz kog razloga? Zdrav razum kaže NE, i kaže da ne postoji ni jedan jedini razlog za tako nešto. A ipak milioni djevojčica širom svijeta znaju šta je bračna omča.
Nedavno je svijet obišla vijest da je u Australiji 34-godišnji Melburžanin "kupio" brak sa sedmogodišnjom djevojčicom za jednu zlatnu ogrlicu. I to je samo jedan, možda najdrastičniji od 171. slučaja prisilnih dječjih brakova u zemlji kengura otkrivenih u poslednje dvije godine.
Prema definiciji UNICEF-a i mnogih međunarodnih organizacija, dječji brak je onaj u kome je jedan od supružnika mlađi od 18.godina (posebno djevojčice), i smatra se povredom ljudskih prava - nasiljem protiv djece.
I mada se, na globalnom nivou, broj dječjih brakova smanjuje poslednjih decenija - mahom zahvaljujući zakonskoj regulativi u razvijenim zemljama, opšta slika je i dalje prilično tmurna.
Kao da se nismo odmakli od perioda kada su u Staroj Grčkoj ili Starom Rimu rani brakovi (za oba pola) i rano majčinstvo bili ohrabrivani. U Kini su dječji brakovi čak bili društvena norma. U Srednjem vijeku i kasnije - a običaji su, iz raznih razloga i danas pristuni u mnogim djelovima
svijeta - brakovi su ugovarani još u djetinjstvu a realizovani čim bi djevojčica stigla do puberteta.
U 21. vijeku, 158 zemalja ima crno na bijelo da je navršena 18.godina zakonski minimum za
stupanje žena u brak, ali čak u 146, državna ili običajna pravila dozvoljavaju djevojčicama i mlađim od 18 godina da se udaju uz odobrenje roditelja ili nadležnih institucija.
Čak u 52 zemlje roditelji mogu odobriti udaju svoje kćerke iako je mlađa od 15 godina.
Kada su u pitanju dječaci, 105 zemalja odobrava stupanje u brak prije 18. godine uz pristanak roditelja, a u 23 zemlje to je praksa i za dječake mlađe od 15 godina.
Tako su, nažalost, uprkos brojnim pokušajima međunarodnih institucija koje brinu o ljudskim pravima i zaštiti djece, dječji brakovi i dalje vrlo rasprostranjeni naročito u nekim djelovima Afrike, na jugu i zapadu Afrike, u Latinskoj Americi i Okeaniji.
Kao što pokazuje primer iz Australije, dječji brakovi nisu samo problem siromašnih i zemalja u razvoju. Zapad nije izuzetak. Procentualno je broj dječjih brakova neuporedivo manji, ali procenti u ovom slučaju nisu opravdanje.
U Sjedinjenim Američkim Državama, recimo, samo u ovom vijeku registrovano je više od 200.000 dječjih brakova. Statistika pokazuje da je 2,1% djevojčica starosti od 15 do 17 godina stupilo u brak, a 7,6% uzrasta od 15 do 19 godina.
U Evropskoj uniji registrovan je veliki porast dječjih brakova u poslednjoj deceniji, a obrazloženje je da su sa velikim prilivom izbjeglica stigli i njihovi običaji rane udaje.
U članicama EU legalna starost za stupanje u brak je 18 godina, osim u Škotskoj, gdje je 16. Ipak, u većini zemalja 16 godina je minimalna starosna dob za brak uz roditeljsko ili sudsko odobrenje, a u Estoniji je 15.
Zanimljivo je da OSAM zemalja (Belgija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Luksemburg i Slovenia) nema određen minimum, mada je svuda potrebno sudsko ili odobrenje socijalnog radnika za sklapanje ranog braka.
I mada neke od zemalja Evropske unije brine ova pojava, Balkan i neke zemlje istočne Evrope i dalje prednjače po broju dječjih brakova na Starom kontinentu.
Dječji i prisilni (dječji) brakovi u ovim zemljama, među kojima je i Crna Gora, uglavnom se sklapaju u romskim zajednicama i nekim ruralnim oblastima. Ipak, u većini zemalja na ovom području dječji brakovi su protivzakonski, pa nemali broj nije zakonski priznat već se smatra neformalnom zajednicom.
U Bugarskoj i Rumuniji praksa brakova ugovorenih u ranom djetinjstvu i dalje je zastupljenija nego što bi se očekivalo.
