Klan Veljka Belivuka, zvanog Velja Nevolja, i Marka Miljkovića, poznatijeg kao Mare Mesar, imao je preciznu i dobro uigranu rutinu, uklanjanja tijela muškaraca koje su ubili, piše Kurir.
Za cijelu "proceduru", kako su sami govorili, trebalo im je svega oko sat i po vremena. Koliko su dobri bili u tome pokazuje upravo to što nijedno tijelo, od najmanje pet osoba koje su mučili, pa likvidirali, nije pronađeno i gotovo je sigurno da nikada neće ni biti, navodi Kurir.
O zločinima Belivukovog klana ostale su da svjedoče fotografije ubijenih muškaraca, koje su morbidno pravili i međusobno razmjenjivali kroz šalu, razgovori i poruke o detaljima nezapamćenih zločina, ali i svjedočenja pripadnika klana koji su odlučili da sarađuju sa policijom i Tužilaštvom za organizovani kriminal Srbije.
Upravo je svjedok-saradnik u slučaju protiv klana Velje Nevolje, inače i sam pripadnik istog i učesnik u najmanje četiri ubistva, navodno otkrio na koji način je ova kriminalna grupa uklanjala dokaze i tijela svojih žrtava nakon što bi ih mučili do smrti. Detalji su jezivi, skoro koliko i opisi mučenja žrtava, ističe Kurir.
Pripadnici ovog klana dobro su znali šta sve treba da urade da bi se pobrinuli da svoje DNK tragove ne ostave na žrtvama, kao i da tragovi žrtava ne budu na njihovim stvarima. Upravo su tome poklanjali veliku brigu i uvijek su imali jednu osobu iz klana koja je bila zadužena da im, doslovno kupi opremu za ubistva - najlon, kanape, ljepljive trake, crne kese za smeće, sjekire, motke, radna odjela, jakne i gumene čizme. Bez ove opreme u sobu za mučenje ili "klanicu", kako su tajnu prostoriju u kući u Ritopeku, među sobom zvali, nisu ni ulazili.
Dok bi jedna ekipa bila uključena u prevoženje namamljene žrtve na "sastanak" u Ritopek, druga je uvijek uveliko bila u kući i pripremala se za mučenje i ubistvo. U toj ekipi obično bi bili i Belivuk i Miljković. Iz Ritopeka su davali instrukcije ostatku ekipe i čekali dolazak svoje žrtve, navodi Kurir.
Prema navodima iz optužnice protiv ovog klana, u tajnu sobu bi ulazili tek nakon što zidove i podove oblože najlonom i unesu sve što im je potrebno za iživljavanje. Svoju garderobu bi skinuli u kući, pa se presvlačili u radna odjela, a na noge su obuvali gumene čizme, dok bi ruke štitili hirurškim rukavicama, a preko njih bi uglavnom navlačili i molerske rukavice. Svu opremu, sem gumenih čizama, bi nakon svakog zločina spaljivali. Čizme su prali. Grešku su napravili tokom ubistva Zdravka Radojevića kada prije ubistva i odsjecanja glave, na zidove nisu postavili najlone.
Imali su cijelu proceduru - koji dio tijela se prvo sječe, na koji način i zašto. Da situacija bude jasnija, u klanu su imali i jednog člana koji je po obrazovanju mesar - Vojislava Đ. Da li im je on dao savjete kako je najbolje komadati ljudsko tijelo ili su to naučili na neki drugi način, za sada nije poznato. U komadanju tijela Zdravka Radojevića učestvovali su, prema navodima optužnice, Veljko Belivuk, svjedok-saradnik Bojan Hrvatin i Miloš Budimir. Njegov zadatak je bio da "rešava komade koji su im trebali da bi mašina samljela".
Isjeckane djelove tijela morali su dodatno da usitne da bi mogli da ih ubace u mašinu za mljevenje mesa. Tijelo su, kao što je prikazano na fotografijama koje su objavili zvaničnici Srbije, držali u dva korita.
"Bili smo uigrani, odrađivali smo to za sat, sat i po. Dobro je išlo"
Način na koji su pripadnici klana pričali o ovim stvarima je duboko potresan i izuzetno stravičan. U svom svjedočenju Hrvatin je objašnjavao da su, eto, vodili makar računa da masakriranje rade uvijek kada žrtva bude ubijena, da ne bi "trpio te bolove", naglašava Kurir.
Dešavalo im se da im mljevenje tijela "zakoči", u tim situacijama "procedura" je mogla da traje duže. Ali ako mi sve uradili po "protokolu" "išlo je brzo", rekao je Hrvatin.
"Posle toga se pune džakovi. Koske.. Skupljaju se rukama", objasnio je svjedok-saradnik.
Posao uklanjanja tečnosti i krvi bio je lično Belivukov zadatak, rekao je Hrvatin. Insistirao je da to radi lično jer je vodio računa da sve bude uništeno, da nikakav trag ne ostane. Očigledno je znao šta radi i taj zadatak nije htio, ili smio, da prepusti nikome.
"Uglavnom se izbjegavalo da se pali u kući zato što je vatra, mrak, vidi se, a i postojalo je bolje mjesto. Lično je palio Velja, ali i Boske. Pakovano je u džakove, prvo u jedan, pa u drugi da se ne bi kontaminirao auto ili usput nešto da ne ispadne", naveo je Hrvatin u Tužilaštvu.
Samljevene djelove tjela bacali su u Dunav. I za to su imali jasan pravilnik - sve bi pakovali u džakove, u po nekoliko njih. Njih su kolima odvozili kilometar, kilometar i po dalje iz Ripnja do Dunava. Onaj ko ulazi u vodu na sebe je oblačio ribarsko odjelo, veže se za struk konopcem, a drugi kraj konopca držao je drugi pripadnik klana kako prvog ne bi povukla struja.
"Taj u vodi ide što dublje sa džakom. Kada vidi da više ne može, skalpelom isječe dno džaka i što dalje od sebe istrese sadržaj u vodu", opisao je svjedok-saradnik, zaključuje Kurir.