Doktor Miljko Ristić pamtiće 12. mart 2003. godine za cio život.
Doktor Miljko Ristić bio je poslednji ljekar koji je vidio srpskog premijera Zorana Đinđića i taj dan kada ga je operisao nakon što je na Đinđića pucano će pamtiti, kako kaže, dok je živ.
Jedan od najboljih srpskih kardiohirurga, doktor Ristić, započeo je operaciju Đinđića koja se nažalost tragično završila.
"I dalje imam osjećaj kao da se sve to juče desilo, a ne prije toliko godina. Kao da sam juče uzeo skalpel i počeo da pravim rez na grudima. Čak su mi kristalno jasni i momenti prije nego što sam ušao u Urgentni centar posle poziva sekretarice tadašnjeg direktora Kliničkog centra Srbije Vojka Đukića da hitno dođem sa kardiohirurgije, zgrade koja se nalazi preko puta, gdje sam pola sata prije toga završio operaciju nad jednim pacijentom", rekao je svojevremeno dr Ristić.
Doktor Ristić je ujedno i čovjek koji je 12. marta 2003. godine u svojim rukama držao teško ranjeno srce premijera Đinđića, čija je smrt promijenila dalji tok srpske istorije.
"Sve je bilo kao u filmu. Izašao sam iz sale na svojoj klinici. Nije prošlo ni pola sata kad mi je zazvonio telefon. Bio je to poziv da hitno dođem u Urgentni. Da ne pitam ništa, samo da se pojavim. To se desilo oko 12.30 časova. Pitao sam u koju ambulantu da dođem, jer ih tamo ima mnogo, dobio sam odgovor: 'Doktore, biće vam sve jasno kad se budete pojavili'", rekao je Ristić.
On je dodao da mu je, kada je tamo stigao, bilo jasno da je riječ o nekoj javnoj ličnosti. Kako je naveo, kad je ušao u zgradu, rekli su mu da ide u ambulantu za reanimaciju, gdje je još na vratima vidio da je na stolu Đinđić.
"Bio je jako blijed. Vitalni znaci su bili loši. Pritisak, puls i disanje bili su ispod svih fizioloških granica. Nije bilo dileme da on mora istog časa u operacionu salu, da pokušamo da ga vratimo u život otvaranjem grudnog koša, masažom srca koja se primjenjuje u takvim situacijama... Trčeći smo odvezli Đinđića u salu. Za nekoliko minuta već je bio na stolu. Svi smo bili tu od hirurške ekipe. Skalpel mi je bio u ruci. Počeo sam da pravim rez na njegovim grudima", kaže Ristić i dodaje:
"Pri otvaranju grudnog koša naišli smo na enromnu količinu krvi koja se tu skupila. Uočili smo veliku ranu na desnoj strani srca, šest puta dva centimetra, i jednu manju na suprotnoj strani. Brzo smo ih zakrpili. Pokušali smo masažu, reanimaciju, ali to nije davalo nikakvog efekta. Isto je bilo sa nadoknadom krvi i ostalih tečnosti".
Ristić navodi da je Zoran Đinđić tada dosta krvario. Kaže da nisu mogli da uoče šta se dešava jer na tijelu nije bilo drugih vidljivih povreda, sem ulazne i izlazne rane od metka, tada su odlučili da mu otvore trbuh.
"Istog momenta iz njega je izašla ogromna količina krvi. Izvor tolikog krvarenja bila je jetra. Raspala se u hiljade parčića! Dakle, radilo se o veoma razornom metku, koji je, osim što je direktno povrijedio srce, imao veoma veliki bočni pritisak na okolne organe, u ovom slučaju jetru. Bilo ju je nemoguće ušiti. Shvatili smo zašto reanimacija nije dala rezultate", izjavio je Ristić i tada dodao:
"Nadoknada krvi i ostalih tečnosti i dalje nije davala rezultate jer su povrede jetre bile takve da sve što uđe u tijelo, odmah iscuri kroz taj razoreni organ. Nemoguća situacija. Cijela operacija nije trajala duže od sata. U tom trenutku pacijentu je mogla da spase život trenutna transplantacija organa, što tada nismo imali. Proglasili smo smrt".
Ristić je tog dana bio poslednja osoba koja je u svojim rukama držala, kako kaže, Đinđićevo srce:
"Držao sam premijerovo srce u rukama. Nije prvi put. Hiljade tuđih srca držao sam u svojim rukama. Ali teret u tom trenutku razmišljanja bio mi je koju metodu primijeniti, koji hirurški pristup imati, koji instrument upotrebiti, koji konac... i kako će se završiti operacija na Đinđićevom srcu".