Maza Damena (19), Gebreziher Gebresluse (25), Tamrat Legese (23), Birhanu Johanes (23), Tamrat Tesfave (21) i Estefanas Eshetu (18), trkači na duge staze, rodjeni su Adis Abebi, gde su živjeli, učili i trenirali do prošlog oktobra.
Krajem oktobra stižu u Podgoricu na maraton i postižu dobre rezultate. Iz Podgorice vozom putuju do Beograda, odlučni da zatraže azil i da se nazad, u svoju zemlju, ne vraćaju.
Zli, diktatorski režim. Loša politička i ekonomska situacija i nepostojanje slobode, svi šestoro navode kao razlog svog odlaska iz Etiopije.
Prve četiri nedjelje u Srbiji morali su, kako im je rečeno, da "iz administrativnih razloga", provedu u Padinskoj skeli. Poslije Padinske skele neko vrijeme boravili su u Loznici, pa u Banji Koviljači. Poslednje dvije nedjelje su u bungalovima u Lipovačkoj šumi, nadomak Beograda u nadi da će im biti odobreno da ostanu u Srbiji. Njihov trenutni status je izbjeglički i jedino što se zna jeste da će krajem januara učestvovati na Bijelom maratonu.
"Beograd još nismo upoznali, ali u Loznici nam je bilo super. Tamo smo izašli u diskoteku, šetali gradom, posjetili crkvu, koja izgleda isto kao etiopska i to nas je oduševilo", govori Gebreziber Gebresluse.
Atletski klubovi Partizan i Čukarički izašli su im u susret, obezbijedivši im smještaj i hranu. Atletičari se nadaju da će im Srbija omogućiti da ostanu ovdje, voljeli bi da treniraju u domaćim klubovima. Srećni su što su u zemlji gde je stanovništvo pravoslavne vjeroispovesti, kao što su i oni. Poklanjaju nam poslednje etiopske kovanice, koje sabiraju po džepovima i kažu da se mole Bogu da im taj novac više neće trebati.
"Stigli smo bez jakni i tople obuće, ali, na sreću, UNHCR nam je obezbijedio garderobu i na tome smo im veoma zahvalni", govori Tamrat Legese, dvadesettrogodišnji atletičar. "O Jugoslaviji, Srbiji, Beogradu znali smo ono što smo učili iz udžbenika u srednjoj školi. Tito i Selasije bili su", zastaje da pronadje pravu reč na engleskom jeziku, ne prestajući da se smije i sudara kažiprste jedan o drugi: "Tito i Selasije bili su drugari“.
U Srbiji je ovih dana temperatura bila ispod nule, dok u njihovoj domovini ni u najhladnijim noćima živa se nije spustila ispod 18 stepeni. Do sada nisu imali priliku ni da putuju, ni da upoznaju druge kulture, a snijeg po kome ovih dana treniraju krstareći Lipovačkom šumom, vidjeli su samo na televiziji.
Za sada na srpskom jeziku znaju:"Dobar dan, jutro, veče, dovidjenja i hvala“, ali i: ´“Hoćeš da izadješ sa mnom u diskoteku?" i "Volim te".
Mazi, jedinoj mladoj dami medju atletičarima, Podgorica je prvo inostranstvo u koje je doputovala. "Za mene je ovo veliki šok! Nikada prije nisam napuštala Etiopiju, ali u redu sam. Čula sam se sa mamom, njoj je bilo drago kad sam pozvala i kada je saznala da sam dobro" - priča devetnaestogodišnjakinja.
U domovinu ne bi voljela da bude vraćena. Za rodni grad vežu je nemile uspomene. Mazin otac, kao pristalica opozicije vladajućem režimu, ubijen je prije nekog vremena. Ova lijepa, tamnoputa djevojka je specijalista za trke od pet do 10 kilometara, a atletikom je počela da se bavi u nižim razredima srednje škole, kada su otkrili da je najbrža medju djacima.
(MONDO)