Kada ga je ostavila supruga Makedonka, Milija Stojanović se odmetnuo u šumu i sagradio kućicu u kojoj živi već skoro dvije decenije. Jede zmije i puževe, čita Platona i Šopenhauera.
Ljubav je ropstvo po vlastitoj volji. Ovaj citat portugalskog pjesnika Luiša de Kamoiša najbolje opisuje život Milije Stojanovića (74) iz sela Drešnice nedaleko od Blaca, koji je razočaran zbog nesrećne ljubavi prije 18 godina napustio civilizaciju i preselio se u šumu. Tamo i danas živi u skromnoj kućici na drvetu, piše Informer.
Meštani Drešnice kažu da se do poslednjeg šumskog čovjeka na Balkanu može stići samo pješke. Posle nekoliko kilometara hoda po šumskim stazama, koje u ovo doba godine više liče na živo blato, stiže se do vodopada Golijske rijeke, pored kojeg se u krošnji drveta nazire mala daščana udžerica. U njoj starac duge sjede brade već dvije decenije vida ljubavne rane.
Milija, kao svaki pravi domaćin, gostima nudi da sjednu na neki od mnogo panjeva, a potom sa uzdahom kreće da govori o svojim životnim nedaćama.
Starac otkriva i da mu je sestrić jedan poznati reper. "Sin mog brata je onaj muzičar Vudu Popaj. Čujem od ljudi da je napravio lijepu karijeru, ali ga ja ne viđam. U svakom slučaju mi je mnogo drago, a možda jednog dana ispjeva i neku pjesmu o svom stricu", kaže Milija u šali.
“Iako sam rodom iz Drešnice, gotovo 15 godina sam živio i radio u Skoplju. Tamo sam zavolio jednu prelijepu crnku Packanu Gerovsku. Ona je prije mene imala dvoje djece, ali meni to nije smetalo i ubrzo smo se uzeli. Imali smo dogovor da mi samo rodi jednog naslednika”, otkriva Milija.
“Ali, avaj, sva moja ljubav je bila uzaludna pošto ona nije mogla da mi je uzvrati. Poslije godinu dana, moja Packa me je ostavila i razvela se od mene. Skrhan i razočaran, vratio sam se u rodno selo, a tamo sam doživio još veću bol, pošto su mi u kratko vijreme od bolesti umrli brat, sestra i majka. Ostao sam sam u praznoj kući”, kaže Milija.
Porodična tragedija i činjenica da ljubav svog života ne može da preboli, nagnali su Miliju da se odmetne od ljudi i lijek za dušu pronađe u bukovoj šumi.
“Razočarao sam se i u život i u ljude i pobjegao sam u šumu. Napravio sam ovu kolibu, imam nešto posuđa, izdubljeno stablo za čuvanje hrane i tu sam već 18 godina. Sve što čujem su žubor vode i cvrkut ptica i mogu vam reći da nema veće slobode od samoće. Srce me i dalje boli, moju ljubav vjerovatno nikada neću prežaliti, ali sam ovde našao mir i ne želim nikada više da se vratim među ljude. Na neki sopstven način ovdje sam srećan”, priča Milija.
On jedini kontakt sa civilizacijom ima kada ode u Blace u biblioteku. Voli da čita filozofiju i psihologiju, pa su ga mještani zato prozvali Platon iz šume.
“Čitam svakodnevno već 18 godina, a najviše mi leže Platon i Šopenhauer. Uz to sam veliki zaljubljenik u rusku književnost, pogotovo Tolstoja i Dostojevskog, koji je imao težak život kao i ja. Mnogi ljudi misled a imaju bogatiji život od mene jer žive u urbanoj sredini, a ja ću ih samo podsjetiti na jedan citat Maksima Gorkog: “Na praznom licu i ožiljak je ukras”. Odnosno, džaba im sve ako su prazni, a moja duša je i dalje puna emocija, iako je bolom skrhana”, kaže taj večiti romantik.
Milija je otkrio i da je svojoj dragoj napisao mnogo pjesama.
Uprkos tome što je već 18 godina u divljini, Milija ne krije da mu srce još uvijek zaigra kada vidi neku lijepu ženu. "Nisam asketa i uprkos tome što sam se odmetnuo u šumu, i dalje volim dobro vino i lijepe žene. Kada siđem u grad po knjige i pored mene prođe neka ljepotica, srce mi zaigra i u ovim godinama. Poslije toliko godina konačno mi se svidjela i jedna djevojka. Zove se Milena, dosta je mlađa od mene i radi u jednoj prodavnici. Ko zna, možda pod stare dane nađem novu ljubav ali jedino ako hoće i ona sa mnom u šumu", kaže simpatični starac.
“Papir upija tugu, pa sam tako stalno pisao pjesme o svojoj nesrećnoj ljubavi. Najljepša je “Ljepotica sa Vardara”, u kojoj je i jedan od najemotivnijih stihova koje sam ikada napisao: “Vratih se da vidim divne kose te, ali ljepotice sa Vardara tu ne bješe. Ta se izgubi na kamenom mostu, u hodu, u narodu, u vječitoj rijeci ljudi”, recituje Milija.
Kao pravi šumski čovjek, ovaj starac se hrani samo onim što može da nađe u šumi i uprkos tome je izuzetnog zdravlja, piše Informer.
“Jedem sve ono što priroda nudi – biljke, pečurke, puževe, zmije, kornjače, rakove, ali i ribu koju ručno hvatam u reci. Nije to ništa pretjerano ukusno, puževi su, na primjer, puni one sluzi, pa može da ti pripadne muka, rakovi tvrdi, a kornjača mora dugo da se kuva na vatri. Ali meni to prija i hvala bogu, izuzetnog sam zdravlja, nijednom se nisam obratio ljekaru, sve ovo vrijeme”, jasan je Milija.
Milija je, kada se spustila noć, otkrio i jednu veliku istinu: “Divlje zvijeri nikada nikoga ne povređjuju bez povoda. To na ovom svijetu čine samo ljudi”.