Doživotni predsjednik socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito preminuo je prije tri decenije, 4. maja 1980. godine.
Mnogi su 4. maja stali i plakali na ulici kada su čuli vijest da je "u 15.05, u Kliničko bolničkom centru u Ljubljani, umro drug Tito, najveći sin naših naroda i narodnosti", a četiri dana kasnije, na sahranu obožavanog lidera SFRJ u Beogradu došlo je 700.000 ljudi, ali i 209 državnih delegacija iz 128 zemalja svijeta, pa je to bio najposjećeniji pogreb nekog državnika u 20. vijeku.
Poslednju poštu pokojniku, osnivaču Pokreta nesvrstanih, odali su na licu mjesta 31 predsjednik države, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 11 predsjednika nacionalnih parlamenata. U svijetu podijeljenom po hladnoratovskih linija, bili su državnici iz oba tabora.
Tito je rođen 7. maja 1892. u zagorskom selu Kumrovec u porodici Franje Broza, siromašnog hrvatskog seljaka, i majke Marije Javoršek, rodom iz Slovenije.
U raznim dokumentima pominju se različiti datumi njegovog rođenja, ali je 25. maj - datum iz vremena kada je Tito služio austrijsku vojsku - slavljen kao njegov rođendan, pa je i Hitler na taj dan 1944. naredio njegovo hvatanje u čuvenoj operaciji "Desant na Drvar".
Posle rata, u skladu s "kultom ličnosti" koji je izgradio, njegov rođendan je slavljen kao "Dan mladosti", kada je organizovana štafeta mladosti koja je iz ruke u ruku nošena kroz cijelu zemlju da bi mu bila uručena na završnom sletu u Beogradu.
Broz je završio bravarski zanat u Sisku, a 1910. se zaposlio kao metalski radnik u Zagrebu, gdje je postao član Saveza metalskih radnika i Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slovenije.
Vojni rok služio je u Beču i Zagrebu, gdje je 1914. završio podoficirsku školu sa činom vodnika. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata uhapšen je zbog antiratne propagande i zatvoren u Petrovaradinsku tvrđavu, ali je ubrzo pušten i poslat na srpski front.
Učestvovao je u borbama protiv Srba na Drini, Gučevu, Mačkovom kamenu, a zatim i u bitkama na Ceru i Kolubari, a 1915. godine je poslat na ruski front, pa je na Karpatima ranjen i zarobljen.
Posle 13 mjeseci liječenja, upućen je na prinudni rad na Uralu, odakle je pobjegeo, pridružio se Internacionalnoj crvenoj gardi i u julu 1917. učestvovao u boljševičkim demonstracijama.
Tada je prihvatio lenjinizam kao političku orjentaciju, a 1920. postaje i član Jugoslovenske sekcije Ruske KP (boljševika).
U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se 1923. i počeo da se bavi revolucionarnim radom, da bi 1927. postao organizacioni sekretar Gradskog komiteta KPJ u Zagrebu.
Krajem juna 1928. vodi antirežimske demonstracije zbog ubistva vođa Hrvatske seljačke stranke u parlamentu, a 4. avgusta je uhapšen ispred stana u kome je pronađeno nekoliko bombi.
U takozvanom "bombaškom procesu", na kome je izjavio da "priznaje samo sud vlastite partije", osuđen je kao terorista na pet godina robije koju je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru.
Po izlasku iz zatvora je interniran u Kumrovec u kućni pritvor, ali ubrzo odlazi u Beč i od tada živi s lažnim dokumentima kao "profesionalni revolucionar".
Broz je februara 1935. otišao u Moskvu, u Kominterni je radio pod imenom Fridrih Valter i postao član njenog balkanskog sekretarijata u vrijeme kada je likvidiran znatan broj jugoslovenskih komunističkih prvaka.
Po povratku u Kraljevinu Jugoslaviju, a voljom Staljina, nakon smjenjivanja i likvidacije Milana Gorkića, preuzeo je i njeno rukovođenje.
Tito je oktobra 1940. sastavio novo rukovodstvo KPJ i izložio strategiju komunističkog djelovanja koja se temeljila na oružanom ustanku protiv okupatora, uz istovremeno osvajanje vlasti i promjenu kapitalističkog društvenog sistema.
Posle napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, Tito dolazi u Beograd i krajem juna 1941. pokreće oružani ustanak i revoluciju.
Na slobodnu partizansku teritoriju otišao je 16. septembra iste godine i komandovao najvećim gerilskim pokretom u porobljenoj Evropi.
Posjedovao je nesumnjiv vojnički talenat, a o tome svjedoči činjenica da je razradio koncepciju stvaranja partizanskih odreda i Pokreta narodnog oslobođenja iz kojeg je 26. novembra 1942. nastala Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ).
Tito je iz rata izašao sa činom maršala, kao legendarni vođa anitfašističkog pokreta. Bio je jedini vrhovni komandant u Drugom svjetskom ratu koji je ranjen u borbama na Sutjesci.
Posle rata, u skladu s revolucionarnim idejama, ukinuo je monarhiju i višestranački sistem i odmah 1945. izabran za predsjednika vlade i ministra odbrane, da bi predsjednik države postao 1953.
Na najvišu funkciju je biran sedam puta, s tim što je doživotni predsjednik države i partije postao maja 1974., a bio je ujedno i vrhovni komandant oružanih snaga i Savjeta nacionalne odbrane.
U zanosu revolucionarne "pravde" odmah posle rata, pod maskom "borbe protiv saradnika okupatora", komunisti pod Titovim vođstvom surovo su se obračunali sa ideološkim i političkim protivnicima, čime je nepovratno uništen čitav građanski sloj.
Kada je juna 1948. godine došlo do sukoba sa KP Sovjetskog saveza, Tito i rukovodstvo odbacili su Rezoluciju Informbiroa, kojom su proglašeni za "bandu zavjerenika, špijuna i ideoloških jeretika", uz objašnjenje da Staljin nije želio nezavisan pokret u Jugoslaviji.
Nastao je obračun sa stvarnim i "imaginarnim" pristalicama Informbiroa od kojih su neki preko noći likvidirani, a desetine hiljada zatočene na "Golom otoku".
Broj žrtava u posleratnom obračunu sa kolaboracionistima, komunističkom teroru i čistkama nije tačno utvrđen, a prema najnovijim istraživanjima stradalo je oko 50.000 ljudi.
Posle obračuna sa Staljinom, u vrijeme hladnog rata, Tito je na međunarodnoj sceni pozicionirao zemlju između Istoka i Zapada, zbog čega je od polovine pedesetih godina 20. vijeka, Jugoslavija decenijama dobijala značajnu finansijsku i vojnu pomoć SAD.
Kao izuzetno vješt državnik i ideolog, Tito je u vrijeme liberalizacije pod vladavinom Hruščova, ubrzo normalizovao odnose sa SSSR-om.
Tito je bio strateg cjelokupne spoljne politike u NOB, a posle pobjede i obnove zemlje, od 1956. okreće se prevashodno spoljnoj politici i jačanju položaja zemlje na međunarodnoj sceni.
Sa liderima Indije i Egipta Nehruom i Naserom inicirao je osnivanje Pokreta nesvrstanih zemalja 1961. godine u Beogradu. Pokret je imao veliki značaj u blokovski podeljenom svijetu i uspio vrlo brzo da okupi veliki broj država Azije, Afrike i Južne Amerike.
Tito je inicirao i sa najbližim saradnicima osmislio sistem samoupravljanja i društvenog upravljanja, ali uprkos proklamovanom "bratstvu i jedinstvu" nije uspio da obuzda nacionalizam i seperatizam.
Rukovodstvo sa Titom na čelu obračunava se 1971. godine sa masovnim pokretom hrvatskih nacionalista i šovinista, ali i podržava konzervativne snage u obračunu sa srpskim liberalima 1972.
Prema mnogim viđenjima, sa Titovom smrću su krenuli dezintegracioni procesi u SFRJ, a u godinama pred raspad zemlje, počele su kritike i distanciranja od njegovog lika i djela.
Optuživan je za stradanja političkih neistomišljenika tokom svoje dugogodišnje vladavine, ali i za vođenje ekonomske politike zasnovane na uzimanju kredita kako bi se održavalo blagostanje, što je, tvrdi se, proizvelo veliki spoljni dug i potonju ekonomsku krizu u SFRJ.
Javile su se i brojne teorije zavjere koje su nastojale da "razotkriju" pozadinu ogromne Titove moći i ugleda u zemlji i svijetu.
Tako se tvrdilo da je pravi Tito zamijenjen dvojnikom, da je sahranjen bez ideoloških obilježja zato što je bio mason, da zapravo i nije sahranjen tamo gdje mu se grob nalazi, u Kući cvijeća na Dedinju.
Ali, 30 godina posle Titove smrti i 20 godina nakon početka krvavog brodoloma "Titove Jugoslavije", sjećanja na visok životni standard, uređenost i bezbjednost u toj zemlji veoma su jaka, naročito u okolnostima tranzicije i dugogodišnje opšte krize, lik predsjednika SFRJ je ponovo u žiži, a Kuća cvijeća je u poslednjih 10 godina sve popularnija destinacija za turiste iz svijeta i regiona.
Kroz Kuću cvijeća, u sklopu Muzeja istorije Jugoslavije, prošlo je oko 17 miliona ljudi, počev od 1980. godine. Posjeta se u devedesetim značajno smanjila, a u prethodnoj deceniji je opet počela da raste.
Muzej istorije Jugoslavije je u poslednje dvije godine organizovao nekoliko vrijednih izložbi koje ilustruju značaj i hobije pokojnog predsjednika SFRJ.
U toku je izložba "Joko Ono - Džon Lenon - Tito", koja je otvorena 1. maja, i zasnovana na mirovnoj akciji "Žirovi" pokojnog člana "Bitlsa" i njegove supruge. Tito je bio jedan od 50 svjetskih lidera kojima su Lenon i Ono poslali pakete sa po dva žira sa molbom da ih zasade u ime mira.
Za period od 21. do 25. maja ove godine, u Muzeju istorije Jugoslavije biće održana manifestacija "ORA 2010", koja je inspirisana fenomenom Dana mladosti i kulta Titove ličnosti.
U februaru 2010. godine, posjetioci Muzeja su mogli da vide izložbu "Tito foto" koje je načinio predsjednik Jugoslavije lično, a kojem je pravljenje fotografija bilo omiljen hobi.
Muzej istorije Jugoslavije je u martu 2009. godine priredio izložbu "Efekat Tito" koja je iznijela tezu o Titovoj harizmi kao njegovoj političkoj legitimaciji, a tom prilikom predstavljeni su pokloni koje je predsjednik SFRJ dobijao od građana, 22.000 štafeta koje su se nosile u Titovu čast, i brojna svjedočanstva o njegovom životu.
(agencije/MONDO)